PRODUŽENA SREĆA
– Isečak odsečka –
“Svoje nade polažeš u Godoa koji nikad ne dolazi ali misao da bi mogao da se pojavi s odgovorima pomaže ti da prebrodiš taj košmar koji te je obuzeo”. (Vudi Alen) A za jednu damu, Momo Kapor napisa u “Uni” da – “otkako je doživela nesrećnu ljubav, više ne letuje u Dubrovniku”…..
Primenjujem sasvim suprotan običaj: s poletom i zadovoljstvom nastavljam da na odmor odlazim u Opatiju. Sâm. Zbog svega onoga što se tamo zbilo. Uprkos svemu tome. Nikome u inat. Prija mi tô, Iako bez nje, nenadoknadive. Uglavnom nastojim da ne ponavljam – uostalom, tako nešto je apsolutno nemoguće! – ono doživljeno tokom boravaka s njom. Doduše, ne idem baš na sva ona mesta na koja smo ona i ja zajedno išli. Pokušavam da ne “imitiram” jelovnik, kao i naše raskošne, nezaboravne staze kvarnerskog hodočašća. Katkada mi to uspeva, katkada, ne…..
Nostalgija? Sanjarenje? Patetika? Pusta nada? Mazohizam? Prkos? Mirenje sa sudbinom? Mašta? Uteha? Seta? Vedrina iza ugla? Ništa celovito, ništa potpuno od nabrojanog, a, opet, ima tu pomešanih čarobnih začina i značenja. Ukratko, višekratno opatijsko bivstvovanje, tô primorsko “bekstvo” ili pak povratak na mesto radosti i čežnje, nazivam – produženom srećom! Umišljeno? Možda. Neću da je se odreknem, Nje, tog senzacioalnog dragulja, sada udaljenog, tog našeg prohujalog raja koji se u meni uporno, luckasto održava. Pa u svakom narednom cugu, “podebljavam” i produbljujem ono sećanje, našu veličanstvenu ljubavnu priču, osobito ondašnju božanstvenu opatijsku romansu. I u tome pronalazim neki čudan smisao, možda lek, odnosno pouku tek!? I nebo i tlo, istovremeno. Vazduh koji požudno udišem, svetlost koja me obasjava, toplinu koja me greje. Inače, i danasa, spajaju nas neraskadive niti s obzirom da je naš odnos bezmalo (bio) plivajuća umetnost. Prošla sadašnjost. Pritom, sa ove distance, dovoljno je da citiram Bleza Paskala: “Umetnost ima svoje raloge koje razum ne može da dokuči”.
Obožavam morske marine, velike i male, luksuzne i one skromne. I okomito spuštajuće stenje ka vodi. Za mene je svaka luka kultni, ospokojavajući kutak. U Opatiji – čitam, meditiram, s promenljivim uspehom pišem, osluškujem ne svakad blag vetar, uz finu opuštajuću muziku. Redovno šetam prekrasnim vijugajućim puteljkom pored mora, a u vreme letnje sezone, kupam se, sunčam, brodicama krstarim zalivom, vozikam se autom po okolinli. Uveče, po pravilu, gledam televiziju, mahom samo filmove.
Obavezno skoknem i do Rijeke. Razgledam znamenitosti, kupujem lepe, obično nepotrebne stvari: garderobu, poklone, suvenire.
U Opatiji, dok lenjo prelistavam automobilske časopise, pijuckam ukusnu kafu i, maltene krišom tamanim divne kolače na odabranim “ušuškanim” lokacijama. Posebno uživam u moru, u zelenilu, u rađanju i zalascima sunca. I u mesečini, čak i u oblacima. U daždu, takođe; on spira suvišno i kao da donosi otrežnjenje.
Arhitektura i čistoća Opatije, te nepoderive, neprolazne “stare dame”, nadaleko je čuvena po skladnosti i otmenosti. Mirisi soli, smole na obali, ribe, cveća, četinara u parku, goriva za plovila….Privlači me i tamošnja izvrsna hrana, ponajviše italijanski i istarski specijaliteti. Kada se ne razračunavam sa sobom, vodim zanimljive razgovore sa ljubaznim meštanima i turistima…
U Opatiji naročito, ali i van nje – koračam svojim putem, dalje, napred, ne i (u)nazad. Međutim, neretko mi se omakne i misaona retrospektiva.Trajem.
Elem, jednog sutona tokom kojeg mi nimalo nije smetala dobujuća sitna, ukoso padajuća kiša, sedoh tik ispred širokog prozora zagledan kroz staklo u ponešto posivelo more, u Rijeku i Krk prekoputa. Kraj mene drugo, stilizovano staklo, čaša džin tonika (uz cigarilose Toskanello raffinato) – a u dnu sobe, s desne strane, treće staklo, pravougaono, vertikalno postavljeno zidno ogledalo. Pomislih na tren: čovekova sudbina je baš kao staklo, krhka, često prozračna, s druge strane – nepredvidiva. Ipak, unekoliko saglediva na čovekovom licu kao u svojevrsnom ogledalu. Sjaj, bledilo, tuga, pomračenje.
I tako, veli ona književna Blanš, “ja ne želim stvarnost. Želim čaroliju”. (Tenesi Vilijams, “Tramvaj zvani želja”). Ne samo nju – dodajem – nego i bogatstvo dragocenog, menama prožetog, na kraju krajeva pretežno lepog ovozemaljskog života.
“Čovek se održava onim što ima u glavi. Bićeš mlad i lud, sve dok ne pristaneš na kompromise, sve dok se ne upalašiš života. Uostalom, šta me briga šta će se dešavati za deset godina”. (Momo Kapor)




