1.
Ispod prozora je bila gužva, no, Ibran je to mogao vidjeti samo kada bi ga neko podigao. Sjeo bi na široki zid i otvorenih usta posmatrao ono što se dole događa.
Bio je neposlušan, tako su drugi govorili. Skakao je po krevetima ostalih pacijenata i pravio nered. On je u njihovom svijetu tišine bio vjetrić koji bi sve isprevrtao.
Košnica pod prozorom mu je bila posebno interesantna.
Činilo se haotično.
Svi nešto uzvikuju, negdje idu, guraju se, kupuju, prodaju, nose kese u rukama, kutije, voće, vreće sa povrćem.
Šareni svijet bio je zabavan dječaku sa sela.
U tom prividnom haosu ipak je vladao red. Tačno se znalo šta ko radi, gdje ide, po šta je došao i šta traži.
On je posmatrao odozgo, sa visine. Iza prozora na kojem su bile rešetke, na koji niko nije obraćao pažnju, sa zaraznog odjeljenja.
Volio je misliti da njega niko ne vidi, a on vidi sve.
Mali motori sa tri točka, trokolice su se gurali ulicom. Kod nekih je prikolica bila pozadi, no, kod trotočkaša je to bilo naprijed, mnogo manje od prikolice, ali efikasno. Na taj produžetak stane podosta robe.
Bili su glasni, brujalo je; iz njihovih malih auspuha dopirao je neki rezak, ljutit zvuk koji se pojačavao sa svakim dodavanjem gasa.
Jednom je u pijačnoj gužvi smotrio nešto čudno. Jedan mali čovjek u plavoj jakni, sa kačketom na glavi, u stopu je pratio visokog, lijepo obučenog gospodina kojeg je pod ruku držala žena.
Korak po korak, strpljivo je išao za njima dok mu se nije ukazala prilika.
Ibran je otvorenih usta gledao kako ulaze u gužvu i onog malog kada krade novčanik, okreće se i mirno odlazi na drugi kraj pijace. Bilo je podaleko, ali se jasno vidjelo šta se događa.
– Šta on to radi? Dječak je bio začuđen.
– Krade, kratko mu dobaci Gagi koji je bio sa njim u sobi i koji ga je podigao do prozora.
– Ako mene pitaš, pazi se malih ljudi u životu, to da šta valja, naraslo bi.
Do tada Ibran nije poznavao krađu, nije znao šta to znači i nikada nije vidio ono što mu se upravo pred očima dogodilo.
Pred spavanje će upitati Gagog.
– Zbog čega ljudi kradu?
– Teško je to reći. Neko što mora, a neko iz zadovoljstva. Ima i onih koji ne mogu bez krađe, uđe im u krv, moraju ukrasti.
– Ja to ne razumijem, tužno će dječak.
Drugi bi mu rekli da će razumjeti kad poraste, smučilo mu se to već, kao da djeca ništa drugo ne treba da rade nego da čekaju kada će porasti. Gagi ništa nije rekao, osmijenuo se uglom usana, kiselo. Zbog toga je i volio Gagog jer nije bio kao drugi.
– Kakvi su lopovi, dobri ili loši? Pitao je mada je slutio odgovor.
– Nije dobro krasti od drugih, to sigurno nije dobro.
– Onaj čovjek na pijaci, je li zvao miliciju?
– Možda i jeste, ali Drpac je već bio daleko.
– Onaj niski se zove Drpac. Otkud ti to znaš?
– Spavaj sad mali, pričat ćemo sutra.
On nije mogao da spava. Ostao bi budan još dosta dugo. Okrenuo se prema prozoru i gledao u nebo.
Te noći je sanjao da je Drpac ukrao njegovu bolničku pidžamu. Uvukao se u bolnicu, pronjuškao hodnicima i ukrao pidžamu, samo njegovu.
Bilo mu je žao, osjećao se jadno, prevareno. Čitav dan će morati ostati u krevetu jer ga je sramota da drugi vide da je go. Kako će sestri Klari na oči, šta da joj kaže kada dođe u vizitu.
Ne vjeruj malim ljudima, nije to bez razloga ostalo prcavo.
Ne smije joj to reći, to nije lijepo. Pa i on je mali čovjek, a ne krade.
Laknulo mu je kada se probudio i vidio da je pidžama na njemu.
Drpcu ne bi bio problem skinuti odjeću, a da on ne čuje. Taj sigurno sve može ukrasti. Kako je samo drpio onaj novčanik.
Jutarnja vizita. Ljekar dođe do njegovog kreveta, klimne glavom, pogleda karton na kojem nešto šarne i ide dalje.
Teta Klara mu ostavi dvije crvene tablete. On se preznojava zbog toga. Niko mu ne vjeruje da ne zna gutati. Stavi tablete u usta, popije čitavu čašu vode i ništa. Vodu proguta, a tablete ostanu u ustima. Onda ih on sakrije. Podigne dušek kreveta i ugura tablete u goleme opruge. Već su bile pune, ali on i dalje ne zna kako se guta, a ne smije nikoga da pita, leži na tabletama.
2.
Tek popodne narednog dana uspio je da osvoji prozor.
Naišla je teta Klara, medicinska sestra, te ga onako mršavog podigla.
Pažljivo je posmatrao. Činilo se da se pijačna gužva razilazi.
Gledao je dugo i pažljivo. Nigdje nije vidio Drpca.
Uveče mu je Gagi objasnio da se lopov nakon dobre krađe pritaji. Proći će nekoliko dana prije nego što se ovaj vrati na pijacu. Mora da je novčanik onog gospodina bio podebeo, prokomentarisao je.
Gagi je znao puno toga o lopovima. Kako kradu, kada, kako se ponašaju, na koji način biraju žrtvu.
Odozgo, sa bolničkog prozora, dječak je sa zanimanjem pratio šta se događa na pijaci.
Onda je vidio Drpca. Drugi kačket, zelena jakna, nizak, debeo.
Lopovi nemaju često priliku da jedu pa kad ima hrane, oni žderu k’o krave, bez mjere, zbog toga se udebljaju, kaže Gagi.
Drpac je pažljivo pratio svoje žrtve. Na samom ulazu u pijacu bi se zalijepio za njih i čekao priliku da ruku gurne u tuđi džep. Najviše mu je odgovarala gužva, ako je nema, onda bi je sam stvarao.
Prvo nije mogao vjerovati, a onda mu je to potvrdio njegov odrasli drugar koji je bio pored njega.
Na ulazu u pijacu je sjedio prosjak, uvijek na istom mjestu.
Drpac mu je donio nešto za jelo umotano u papir i spustio novac u njegovu ruku.
To je dječaka zbunilo. Lopovi kradu, oni su loši, šta je sad ovo.
Nisi svi lopovi isti, ima i dobrih ljudi među njima, šapnuo je Gagi.
Kako sad to, nije mogao da shvati dječak.
Uglavnom, od tada je malo drugačije posmatrao pijačnog lopova, gotovo sa simpatijama.
Neće proći mnogo do nove krađe i drame pod prozorom.
Drpac je naletio na jednu gospođu u krznenoj bundi na čijoj ruci se sijala debela narukvica koja se vidjela čak sa prozora.
Prišao joj je, zalijepio se za nju, gotovo siguran da će mahnuti dobru lovinu. Saplao se ne bi li mu bilo lakše da se s razlogom sudari sa gospođom. Dječak je bez daha pratio šta se događa. Bilo ga je strah, drhtao je, kao da on krade, a ne pijačni lopov.
Vidio je kako je gospođa uhvatila Drpca za ruku u kojoj je bio njen novčanik. Bila je brza i prepredena. Lopov je naletio na mudrijeg od sebe.
Oko njih se okupila gomila svijeta. Gospođa je vikala i udarala bespomoćnog lopova torbicom po glavi, toliko da mu je pod noge gomile spao kačket.
Pokušao je da se otrgne, ali bez uspjeha. Ta što stisne, ne pušta.
Onda je došla policija sa plavim kolima i upaljenim sirenama i odvela Drpca.
Narednog dana dječak se nije penjao na prozor. Mislio je da se tu više nema šta vidjeti.
Popodne je zadrijemao.
Probudila ga je buka u hodniku.
Provirio je i vidio kako Gagog dvojica stiskaju uza zid. Udarali su ga u stomak, pesnicama pa koljenom.
Brzo se to završilo. Gagi se skupio stenjući od bola.
– Neće mu više pasti na pamet da krade, reče jedan odlazeći niz hodnik.
– Lijepo sam mu rekao da ne postoji mjesto na koje se od mene može sakriti, dodade drugi.
Dječak je pažljivo prišao Gagom i pružio mu čašu vode.
Ovaj samo odmahnu ne dižući glavu.
O tome više nisu pričali, ni jedan ni drugi, kao da se nije dogodilo.
3.
Zbog nečega je bio veseo. Danas je posjeta. Kod njih niko ne ulazi. Posjeta dođe pod onaj prozor, popne se na jedan brijeg i priča sa njima.
Oni su posebni, njima se i pokloni donose pod prozor ili ih donese teta Klara.
U kesi obično bude voće, banane i narandže, poneki sok. Njima se samo to smije donositi, hrana ne smije.
Vrijeme je sporo teklo.
Dosadilo mu je ležati pa je skakao, po svom i tuđim krevetima. Sve je okrenuo naopako.
Ostali pacijenti su izašli u hodnik, a njemu je bilo dosadno. Pogriješio je, ni na hodniku nikoga nije bilo, možda kartaju u nekoj drugoj sobi. Odrasli vole karte, njemu je to glupo.
Otišao je do prozora, podigao glavu i pokušao skočiti. Bio je premali da se sam popne na široki zid.
Kada vide šta im je napravio od kreveta, niko ga neće podići. Sam jednostavno nije mogao dohvatiti ivicu zida.
Odnekud se hodnikom gegala teta Klara.
Uplašio se i požurio u svoju sobu. Možda je saznala da lijekove krije u opruge kreveta. Ko će mu vjerovati da još nije naučio da guta.
Soba je bila u neredu. Zavukao se pod plahtu i ćutao.
Prozor kraj njegovog kreveta gledao je na drugu ulicu. Tu se nije događalo ništa zanimljivo. Red sivih zgrada, poneki automobil koji zabrekće i ništa više.
Klara nije ušla u sobu, otišla je na neko drugo mjesto.
Virnuo je u hodnik. Nigdje nikoga.
Prišao je prozoru koji gleda na pijacu podigao ruke i pokušao skočiti. Bez uspjeha. Nije dobro biti mali.
Možda je i Drpac počeo krasti jer nije mogao dohvatiti neki obični prozor. Šta ako i on prestane rasti i ostane ovoliki čitavog života? Neće valjda.
– Ima li koga?
Neko je bio pod prozorom.
– Ima, ima, ko vam treba, viknu on poskakujući. Uzalud, nije vidio ko je pod prozorom.
– Došao sam u posjetu…
– Sačekajte tu, pokušat ću ga pronaći.
Požurio je niz hodnik. Od sobe do sobe, od krevata do kreveta. Posjeta za Zehru Biberovića.
Sve obišao, nema Zehre.
Vratio se do prozora pored kojeg je stajao njegov drugar Gagi.
– Opet si mi gazio po krevetu, reče Gagi.
– Neću više, bilo mi dosadno.
– To si rekao i juče.
– I juče mi je bilo dosadno.
– I meni je dosadno pa ne skačem po tuđim krevetima.
– Znam, ti si drugo.
– Što?.
– Ja sam mali.
– E, jest ti izgovor.
– Vidio si šta Drpac radi jer je mali.
– Drugo je Drpac.
– Misliš.
– Znam. Ti si dobar dječak.
– Skakao sam ti po krevetu.
– Obećao si da nećeš više. Svejedno si dobar, zatvoren si ovdje i to nije lahko izdržati ni odraslom, a o djetetu da ne govorimo.
– Neću više.
– Eto, vidiš da si dobar.
– Gagi?
– Šta je sad.
– De me digni do prozora, došla posjeta nekom Zehri Biberoviću ali njega nigdje nema.
– Kako nema.
– Lijepo, nema, sve sam pretražio ali takvog kod nas nema.
Gagi ga dohvati ispod ramena i bez imalo napora podiže do prozora.
Nije bila neka gužva. Njima ne dolazi puno ljudi u posjetu.
– Ko je tražio Zehru Biberovića… Niko se nije javio. – Ko je za Zehru…
– Ja sam došao da vidim Ibru, možda ti to nisi dobro čuo.
Odnekud ispod prozora izviri njegov rođak Zaja.
Na licu je nosio najtopliji osmijeh koji obradova Ibrana. Zaja je bio visok, ni nalik Drpcu.
Ibran se uhvati za rešetke i dohvati kesu sa voćem koju mu je Zaja pružio. Visok je Zaja, visoki ljudi sve mogu, šta je za njih obični bolnički prozor.
Radostan što je pogrešno čuo ime pa tražio samoga sebe, i zbog Zajine posjete, dječak je pričao i pričao.
Onda je Zaja vidio Gagog kako ga pridržava na prozoru da ne padne leđima nazad.
– Sluša li Ibro, upita tek da nešto pita.
Ibran se ukipi. Šta će biti ako mu kaže da je on najnemirniji na čitavom odjeljenju.
– Dobar je on dječak, sa njim je sve veselije i ljepše.
Takav je bio Gagi, uvijek kaže ono što se od njega najmanje očekuje. Više mu neće skakati po krevetu, čak ni kad mu bude dosadno.
4.
Prošle su godine.
Na tom mjestu više nema pijace. Ibran će kad god vidi trokolicu pomisliti na Drpca, Gagog i onaj prozor. Ni bolnice nema.
Preselilo pacijente u drugu zgradu, na drugom mjestu.
Gagog više nije vidio.
U životu je sreo puno malih ljudi, neki su bili dobri, a neki loši, ni oni visoki nisu bili drugačiji.
Zaboravio je i godinu koje je to bilo i gorak ukus tableta koje nije mogao progutati, ali se često sjeti dana kada je po bolničkim sobama tražio samoga sebe.
Ni danas nije potpuno siguran šta bi bilo da je kojim slučajem pronašao onog Zehru Biberovića čije ime je zabunom čuo. Ne bi bilo ništa.
Šta bi bilo da nije bilo Gagog da ga podigne do prozora da se obraduje Zaji koji mu je prvi i jedini došao u posjetu.
Izrastao je u visokog mladića.
Kad god mu život na put postavi neki prozor koji ne može dohvatiti, on ne odustaje, i uvijek, baš uvijek, podigne do prozora one koji ga sami ne mogu dohvatiti.
o autoru:
Mehmed ĐEDOVIĆ, BiH, Tuzla, (1971.god). Piše prozu. Autor je brojnih članaka, eseja i reportaža. Urednik je i potpisnik recenzija velikog broja knjiga. Zastupljen je u školskom programu i udžbenicima. Prevođen je na albanski, mađarski, makedonski, francuski, engleski i njemački. Jedan je od najznačajnijih pisaca u svojoj generaciji. Član je PEN-a BiH i Društva pisaca BiH.
