
Fragmenti sjećanja, ironije i otpora u zbirci «Dnevnik jednog Pelikana», izdavač Nova POETIKA, Beograd 2025.
Nisam naišao na mnogo knjiga koje su me u novije vrijeme dotakle tako nenametljivo, a trajno i duboko – Dnevnik jednog Pelikana Aljoše Kamberovića, Bosanca sa stalnom adresom u Australiji, pripada toj rijetkoj vrsti proze koja ne pokušava “na silu” biti autentična, već to biva po prirodi stvari. Nije to roman u klasičnom smislu, ali ni zbirka priča – više tekstualni mozaik sačinjen od autobiografskih zapisa, dijaloga, dnevničkih bilješki, minijatura i eseja. Ono što ih povezuje nije narativna struktura, već emocionalni registar: tuga, lucidnost, gubitak, ironija i pokušaji razumijevanja svijeta poslije ideologije, poslije pripadanja, poslije rata.
I naravno, s obzirom na vlastito iskustvo egzila, ničeg čudnog ni neočekivanog što sam od prvih stranica osjetio veliku bliskost s ovom knjigom koju je napisao čovjek kojeg lično poznajem, baš kao i svijet iz kojeg je morao otići – a donekle i onaj u kojem danas živi. Čitajući je pronalazio sam između redova i stranica velike prostore one nijeme praznine koja ostaje između naših susreta, odlazaka i povrataka, nalazeći se u tom čudnom, teško uhvatljivom stanju između svjetova. Ovaj Dnevnik jednog Pelikana međutim nije dokumentarni zapis ni egzila ni nostalgije – to je uspjeli književni poduhvat s ciljem da se izgubljenom da oblik, a preživljenom smisao.
Struktura ove nevelike knjige odražava njen komprimirani sadržaj: fragmentarnost identiteta i memorije. Likovi se ne vraćaju kući, niti se ukorjenjuju u novoj zemlji – oni žive u međuprostoru, u jeziku, u sjećanju. Pripovjedač nije svemoćni autor, već figura ranjivosti, neko ko pokušava rekonstruirati svijet kroz druge glasove, druge poglede, druga mjesta. Knjiga je svojevrsna literarna kartografija uzburkanog okeana sa brojnim ostrvima svjetla i nade. U središtu tog narativnog svijeta nalazi se niz muških glasova – različitih, ali prožetih zajedničkom žudnjom za smislom i blizinom.
Igor, nekadašnji student matematike iz Beograda koji je pobjegao od mobilizacije i završio u Australiji, otvara djelo intimnim, autoironičnim i melanholičnim tonom. Njegova jutarnja rutina brijanja pretvara se u filmsku scenu, pokušaj da se svakodnevici da narativni okvir, neka vrsta značenja. On je tipičan postjugoslavenski intelektualac: ciničan, razočaran, nostalgičan, ali i sposoban za lucidno samopropitivanje. Iako slomljen, nikada nije ciničan do kraja – još uvijek želi vjerovati da riječi imaju težinu.
Francek, iz priče Sex, laži i video trake, za razliku od Igora, govori u potpuno drugačijem registru: dijalektalno, vulgarno, duhovito, često sirovo i afektivno – gotovo onako kako Krleža u svojim esejima opisuje narodni impuls govora kao „nagonit, iz trbuha“. Njegova dijalektalna, kajkavska naracija pokazuje da se muška tuga ne mora uvijek manifestovati kroz tišinu – ponekad je ona najglasnija kada se skriva iza smijeha. Kamberović u ovoj priči koristi humor kao sredstvo kako bi razorio patetiku i ideološke mitove, što se vidi u epizodi kada nastavnica recituje pjesmu „Strepnja“, Desanke Maksimović, a učenik – Andrej – dobacuje: “Drugarice, to je KONTRACEPTIVNA PJESMA! … ‘Ne, nemoj mi prići, hoću izdaleka…’, pa to nije ništa drugo nego pjesma o sprečavanju začeća!” Ova rečenica je na površini duhovita, apsurdna i subverzivna – tipična za ironijsku poetiku – ali Andrej i njegov školski drug Francek zaslužuju dodatnu pažnju. Za razliku od drugih muških likova u Dnevniku jednog Pelikana (Igora, Francija, pa i Dominica), Francek nam djeluje ideološki nepreispitan, emocionalno nedozreo i suštinski antipatičan. Njegov je humor agresivan, seksistički i prožet generacijskim cinizmom. To se nedvosmisleno i jasno očituje u njegovom komentaru o ženskoj seksualnosti, kada objašnjava da se treba „držati ružnih komada“, jer „one misle da im je svaki put zadnji, pa daju sve od sebe“. Ova rečenica nije samo mizogena dosjetka – ona otkriva duboko ukorijenjeni seksizam balkanskog tipa, u kojem su žene instrumentalizovane, omalovažene i reducirane na funkciju „zadovoljavanja“, dok se muški narativ gradi na nadmoći i dosjetci. U narativu Andreja, koji pripovijeda o svom školskom drugu Franceku, ne postoji distanca od Francekovih stavova, što i na njega baca tamno svjetlo, on je ono što njemački jezik najbolje definira, Mitläufer. Jer Francek nije simpatični šaljivdžija – on je simptom: oličenje onog mentalnog sklopa muške dominacije, podsmijeha i nesposobnosti za empatiju, koji je, usudit ćemo se ustvrditi, u Jugoslaviji 80-tih proizveo nacionalističku retoriku i ratove. On je proplamsaj „sirovog Balkanca“ koji nije sazrio, već je ostao zarobljen u vulgarnoj doskočici i podrugljivom infantilizmu. Upravo zato, on odudara od ostatka likova sa kojima se lako možemo emocionalno i intelektualno identificirati – njegov svijet je zatvoren, dok su ostali likovi u Dnevniku jednog Pelikana otvoreni za pitanje, sumnju i promjenu.
Franci-Franjo – profesor matematike i tihi pravednik – sasvim je druga priča, on je tiho srce ove knjige. Njegova posvećenost sakupljanju starih «odbačenih fotografija» nije sentimentalni gest, već čin očuvanja pamćenja. On ne spašava prošlost iz nostalgije, već iz odgovornosti. Njegova rečenica: „Jesam, našao sam, i redovan sam član zbora u kojem pjevam, ali ono što još nisam našao je mjesto na kojem se mogu isplakati!“ kondenzira temeljnu emociju knjige: svijet je prepun riječi, a premalo prostora za tihu bol. Franci ne moralizira, ne ironizira – on je tih i dostojanstven, što je rijetkost u literarnim svjetovima muške traume.
Dominic San Giorgio, italijanski emigrant u Australiji, unosi u tekst interkulturalni sloj, ali ne kroz klišeizirani multikulturalizam, već kroz iskrene monologe o rasizmu, porodičnoj lojalnosti i boli doseljenika. Njegov govor otkriva dublju istinu o marginaliziranim muževima dijaspore, koji se ne uklapaju ni u anglosaksonske norme slobode, ni u „južnjačke“ patrijarhalne arhetipe. On je figura otpora, ali i nostalgičar koji zna: „Mi smo dva svijeta – mi i oni.“
Uz ove slojevite muške figure, lik Marlene unosi drugačiju ravnotežu. Ona je suzdržana, ali čvrsta; duhovita, ali ne cinična; žena svakodnevice, ali i tihi filozof. Marlene je lik koji kao da je sišao sa filmskog platna Pedra Almodavara – ona nije ukras narativnog svijeta, već njegova emotivna osovina. Ona zna napravit zeljanicu, skuhati kafu, ali ima i snagu kojom može promijeniti svijet. Njezin humor nije eksplozivan kao Andrejev, ali je oštriji jer dolazi iz intuicije, iz ženske sposobnosti da razumije između redova. Ona ne vodi rasprave o Žižeku i Zoli, ali zato zna reći: „Šuti, ne pričaj, poljubi me, neka ovo jutro put nam pokaže“. Marlene je glas stabilnosti u svijetu fragmenata, ona je dokaz da snaga ne mora biti bučna. Ne spašava svijet, ali čini da prostor u kojem se živi ne bude bez smisla. U tom smislu, ona je srodna likovima koje pronalazimo kod Semezdina Mehmedinovića – tihi, topli, ali nipošto sentimentalni oslonci postratnog pamćenja.
Priča „Ne pristajem“ je Kamberovićev manifest unutarnjeg otpora protiv svakodnevnog beščašća, banalnosti zla, duhovne letargije. Ritam ponavljanja fraze „Ne pristajem“ u narativu djeluje kao unutrašnji bubanj borbe, i to ne na barikadama, već u svakodnevici: protiv depresije, korporativnog cinizma, protiv toksičnih veza i loših bureka. Sve ono što bi neko drugi nazvao trivijalnim, ovdje postaje dio jedne sveobuhvatne borbe za dostojanstvo. Posljednja rečenica, “Pridružiću se plemenu umornih pelikana,” nosi duboku simboliku. Pelikani su ptice koje simboliziraju žrtvu, brigu za druge, i zajedništvo. U kontekstu cijele zbirke, “umorni pelikani” predstavljaju ljude koji su iscrpljeni borbom protiv nepravde, ali i dalje nastoje opstati i pronaći smisao u zajedništvu i solidarnosti. Autor se poistovjećuje s ovim “umornim pelikanima,” što znači da, uprkos umoru i razočaranju, ne odustaje od svojih ideala i nastavlja tražiti zajednicu koja dijeli iste vrijednosti. Ova rečenica je melanholična, ali i utješna – ona nam sugerira da, iako je borba teška, ipak postoji prostor za povezivanje s drugima koji dijele iste težnje za boljim svijetom.
Iskustvo u JNA u priči „Živopeace-No!“ predstavlja inicijaciju u svijet apsurda, paranoje, homofobije i institucionalne represije koja briše mladalački idealizam i slobodu. Ova priča je i lična trauma i društvena kritika, spojena u lucidno napisanom, stilistički razigranom i emotivno moćnom tekstu. Riječ je o satiričnom i tragičnom prikazu sistema koji proizvodi podanike, a ne građane – i koji u tom procesu ubija duh.
„Minijature“, koje se sastoje od fragmenata i lirskih misli, funkcionišu kao pauze u ritmu knjige. One nisu suvišne – one su emocionalni treptaji, mikroeseji u kojima se sažima ono što priče ne mogu izgovoriti. Jedna rečenica, jedan pogled, jedna gesta – i sve što je nepodnošljivo postaje izdrživo.
Završna priča „Zoe“ je najtiša, ali možda i najdublja. U njoj više nema ironije, nema ni distance – ostaje samo prisutnost žene koja je bila i nestala, a s njom i jedan svijet. Zoe nije metafora, nije funkcija, nije muza – ona je osoba. U njenom nestanku iz života sublimira se sve: i borba za bolje, više i brže, i strah, i želja, i na kraju, ipak, nesposobnost da se preživi gubitak. Nije slučajno što knjiga završava upravo s njom: ona nije odgovor, ali jeste granica do koje priča smije da ide.
Cijela zbirka je prožeta interkulturalnošću, ali ne onom jednodimenzionalnom koja slavi površne razlike, već onom utemeljenom u dijeljenju boli, uspomena i jezika. Autor spaja jugoslavensko pamćenje, italijansku senzibilnost, australijski kontekst i globalne popkulturne reference u jedan postmodernistički narativ. U tom smislu, Dnevnik jednog Pelikana se prirodno povezuje s poetikama Aleksandra Hemona, čija Knjiga mojih života funkcioniše kao emocionalna karta jednog dislociranog identiteta. Kao i kod Hemona, i ovdje se pripovijedanje koristi kao čin obnove, ali i ironije. Riječi ne liječe, ali barem mapiraju rane.
U književnosti južnoslovenskog kruga, Dnevnik jednog Pelikana se može smjestiti između minimalizma Davida Albaharija i memorijske etike Semezdina Mehmedinovića. Od Albaharija preuzima fragmentarnost i kontemplaciju, ali zamjenjuje njegovu suzdržanost emotivnim intenzitetom. Od Mehmedinovića preuzima etiku pamćenja, ali pojačava je ironijskim i kulturnim komentarom. I poput obojice, autor Pelikanove proze vjeruje da književnost, iako nemoćna da promijeni svijet, može da ga imenuje, prizove, zadrži u sjećanju.
U priči Stanje egzila najjasnije prepoznajemo samoga Kamberovića kada raskošno i talentirano pripovijeda u prvom licu jednine. A kada ga Estera, urednica jedne sarajevske izdavačke kuće, upita: „Zašto se stidite svog talenta?“, on odgovara: „Stidim se jer je beskoristan. Ne sprečava zlo. Impotentan je.“ Ipak, cijelo njegovo djelo demantuje tu izjavu. Jer Dnevnik jednog Pelikana jeste beskompromisni podsjetnik da čovjek ne mora uvijek biti tužan da bi bio ozbiljan, da i sjećanje može biti oružje, da i tišina i smijeh imaju jednaku snagu. To je knjiga u kojoj muški i ženski glasovi ne vode rat, već pletu mrežu međusobnog razumijevanja. Knjiga u kojoj interkulturalnost nije teorijska figura, već svakodnevni susret. Knjiga u kojoj ironija ne zamjenjuje tugu, nego je nosi.
I na kraju, to je knjiga koja podsjeća da, iako poraženi, još uvijek pričamo. A dok god govorimo, nismo nestali. I dok god neko poput Marlene sipa kafu u tišini, ili Franci na Facebooku objavljuje „odbačene fotografije“, ili Andrej priča svoje neponovljive gluposti – književnost još uvijek postoji. I nije beskorisna, niti nemoćna. Ona nas podsjeća da postojimo.
Luzern, 15.07.2025