Ja, Mirko Rakočević

Ime i prezime:

Mirko Rakočević

Kako provesti sedam dana bez mobilnog telefona:

Isto kao i bez gefufne za cinculator sa bibn dozom.

Koju osobu najviše cijenite:

Ako bih pomenuo nekog koga nisam upoznao onda bih cijenio predstavu o osobi. Znači trebalo bi nekog koga poznajem. Hm, hm… Da izaberem nekog. Moja pokojna tetka, po ocu, Ruža. Ona mi je autentični, potpuno prirodni, neprskani lik iz brda Crne Gore. U školu, taman kad je stasala, nije mogla od rata, a posle rata je udali. Izdizala stoku na katun na Sinjajevinu – stotinak ovaca, desetoro govedi. Sa njom bila dva šarplaninca, konj i puška. Tu se i dva puta porodila – sama u kolibi. Ostajala i potpuno sama na katunu kad bi ostale planinke, ranije od nje, „sišle sa planine“. A bila pričalac. Kad zauzme sa pričom naveče, pored furune u kolibi, oće zora, a ona veze li veze. I dan danas kad stari, što su je znali, nju pomenu vele da je bila čoek.  

Grad u koji želite ponovo otići:

Ne volim vraćanja. Ne izgleda mi više to kao prvi put. Strah me da ne pokvarim raniji doživljaj.

Jelo koje biste mogli jesti svakog dana:

„Hljeb naš nasušnij dažd nam dnes“, i uz njega šta god.

Kome najviše vjerujete:

Nauci, mada i njoj sve manje. Sve mi se čini kada nam se otvori neka nova dimenzija, koju još ne poznajemo, da će sve što smo učili i znali biti laž. A Čika Jova Zmaj je još davno za nas djecu ispjevao:

„Da je plitko dno u laži

to već svako zna.

Ja bih o njoj drugo reko:

da i nema dna.“

Gdje se najbolje odmorite:

U mozgu. Kad tu sve lijepo pospremim i raščistim, da sam i u Aušvicu odmori bih k’o čovjek.

Najbolji dan u životu:

Dan koga se uopšte ne sjećam. Ni jednog detalja. Nije imalo ničeg da mi kvari dnevni doživljaj. Mora da mi je bilo dobro.

Posljednja laž na koju ste nasjeli:

Nasijedam svakodnevno, tako da i ne pamtim ko mi se sve „zaklinjao dušom zapaljenom, da mi svetu otkrije tainu“.

Koliko ste aktivni na društvenim mrežama:

Dovoljno.

Najljepši poklon koji ste dobili:

Čednost jedne individue. Rekla mi je da samo meni želi to da pokloni.

Omiljena životinja:

Konj. I jahan, i tovaren, i vukao kola, i balvane i ko zna šta još kroz cijelu istoriju, mrčko, nije potezao. A nikad nije prigovorio. Samo bi blago zarzao kad mu se da kocka šećera ili ga neko pomiluje.

Omiljeni muzičar ili bend:

Elvis J. Kurtović

Omiljeni pisac:

Vlaja iz Glibovca. Vjerujem da je bio baš onakav vjernik literature kakvim ga je prikazao Danojlić u svom romanu.

Volim Markesov magični realizam. I rođenog pisca Branka Ćopića.

Posljednja knjiga koju ste pročitali:

„Samotno ruho bezobzirnog pljačkaša“, Nenada Skrobanovića.

Omiljeni filmski lik:

Florentino Ariza. Igra ga Havijer Bardem u „Ljubav u doba kolere“.

Sportski događaj koji Vam je ostao u sjećanju:

Fudbalska utakmica Jedinstvo, iz Bijelog Polja, protiv Dinama, iz Zagreba. Dogodila se na stadionu u Bijelom Polju. Nije to bila utakmica. To je bila drama. Prvo je bila ekspozicija, potom zaplet, zatim kulminacija, onda su se dogodile peripetije i na kraju, konačno – rasplet. Deverić je preživio, uz jauke i plač, start zvani „Po njemu Jablane“ Hojla Drndara. Ostali Dinamovci utakmicu su završili neko sa manje, a neko sa više ubojnih rana.

Tim za koji navijate:

Ragbi klub iz Podgorice. Kada sam čuo da to postoji pridružio sam se kao iskreni fan njihovoj djeci, ženama, djevojkama i malobrojnoj rodbini.   

Omiljena narodna izreka:

Kome je suđeno da bude jeben, same mu gaće spadaju. U ovu mudrost i njenu istinitost uvjerio sam se mnoooogo puta.

Koje pitanje najviše mrzite:

Da vas pitam jedno pitanje?

Vaša najveća nada:

Kada je Pandora otvorila kutiju pustila je sva zla, osim jednog – nadu. Znala je da je nadanje toliko opasno kao sve zlo na svijetu.