Nataša Nježić Bublić – ZATO SIZIF GURA KAMEN

TARIK IDE LIJEPOJ LEJLI

Želim da znaš.

Ništa se nije promijenilo.

Tvoje lice je toplo kao šaka kestenja.

S jeseni te bojim u udubine jastuka.

Tvoja nana jastuk namješta.

Dijete si jabuka i piljevine.

Kad se zaljubiš,

noću Zenica miriše po Dubrovniku.

Dva prisna lica spoje svoje obraze.

Oči se snube, skotrljaju i fotokopiraju

u oči Armanove.

To Tarik ide lijepoj Lejli.

Nosi zlatni vez.

Iz svoje unikatne posude

prelijeva u njezinu.

Gleda je kao ženu, sestru, majku.

Svoje sve.

To Tarik ide lijepoj Lejli.

Njena đul bašća

snijeg njegove kose

otpjeva u tkaonici ljubavi.

Gdje lijepa Lejla,

i kamen bi nasmiješila,

raspiljeno srce u jedno zašiva.

LJETNE DJEVOJKE

Ljeti su djevojke sretne

kao ribe u dubinama.

Noge im se izduže,

a lica bljesnu,

kao od neke pradavne muzike

iskopane sa antiknim šalicama,

i položene u njihove zjenice,

u sjaj, u nedorečenost.

Kada ostare, a zima se svije oko zglobova,

one dišu protekla ljeta.

Zato se čini da poneke starice

nisu više ovdje,

mada su njihova tijela prisutna među nama,

svojom okrutnom doslovnošću.

DISANJE KAMENA

Kamen diše u tišini. Prekopava Zemljinu srž, tražeći mjesto za svoje tihovanje. On je asketski nastrojen prema okolini. Ne traži. Samo postoji radi postojanja. Kamene kuće su sve nenametljive i blage. Zaštitnice od vrućine. Kamen trpi i podnosi. Neprobojan je. Da bi ga rastavio, treba ti nadljudska snaga i u njemu je nešto nadljudsko. Zato Sizif gura kamen. Jer sve počinje od kamena temeljca i sve završava pod hladnim kamenom. Svijet je uvijek nedovršen bez njega, a on ostaje praznina u materijalu mudrosti. Šutiti kao kamen. To umiju najjači i najslabiji. Nema sredine. Kamena ćud je najotpornija vrsta egzistencije. Način na koji voli kamen još nitko nije proniknuo. Osim čovjeka opruženog duž mola koji upija u trbuh sunce iz kamena. Ništa ne može pružiti kuću suncu, niti upiti svjetlost kao kamen. Kamen krhak, kamen ljut, kamen pod kojim počiva čovjek bez daha.

POŽURI U TRAVNIK

Posjeti grobove čaćevine,

da legneš među njih,

da te ušutkaju.

I plovi gradom

oživi rat,

sve koji se nisu vratili.

Dovoljna je samo jedna smrt da ubije tisuće.

(Ne gledaj televiziju)

Grad je taoc svojih stanovnika,

kao i ti ekrana.

Odvrti svoju vrpcu.

Osmijeh u vlaku,

onaj pokret u ruci,

čarobni trenutak,

dok sniježi,

i puštaš da snijeg polagano odmotava film.

A onda ga uslikaj

svom mudrošću koju držiš u rukama.

Požuri u Travnik,

majci na dar,

ništa ne govori

o sakupljenoj prašini pod nepcem.