Ja, Olga Vojičić-Komatina
Rođena 4.1.1978. u Nikšiću, u SFRJ. Osnovnu školu i Gimnaziju Slobodan Škerović završila je u Podgorici, a studij na Odsjeku za srpski jezik i književnost na Filozofskom fakultetu u Nikšiću. Magistarski rad pod nazivom Poetika Brkovićevog romana Ljubavnik Duklje odbranila je u Nikšiću na SP za crnogorski jezik i južnoslovenske književnosti, gdje je odbranila i doktorsku disertaciju pod imenom Crnogorska poezija između dva svjetska rata. Radi kao docent na Filološkom fakultetu u Nikšiću i na Fakultetu dramskih umjetnosti na Cetinju. Piše naučne članke iz oblasti književne teorije, istorije i kritike. Objavila je dvije autorske knjige Crnogorska poezija između dva svjetska rata i Tragom iskre vladike Rada i Jevrema Brkovića (JU Ratkovićeve večeri poezije Bijelo Polje), kao i koautorsku knjigu Književna stilistika i poetika u Crnoj Gori 1970-2023 (koautori: Nataša Jovović, Tamara Labudović, Saša Simović i Radoje Femić, Biblioteka Njegoš Nikšić). Majka je Andrijina, Vukašinova i Jakovljeva.
Ime i prezime: Olga Vojičić-Komatina
Kako provesti sedam dana bez mobilnog telefona: Na planini, uz huk rijeke i jek groma, uz sunce i ptice, osvajajući vrhove, pišući ili čitajući pjesme. Sam sa sobom nevječnim ili s nekim tebi važnim.
Koju osobu najviše cijenite: Nije više živa, baba po majci. Najsnažnija karika ženskog mi rodoslova.
Grad u koji želite ponovo otići: Firenca zbog mirisa patine, Krakov zbog ranjenosti i nepobjedivosti.
Jelo koje biste mogli jesti svakog dana: Nije maštovito, ali je istinito: raštan i samo raštan.
Kome najviše vjerujete: Prijateljima. Jednoj Mileni, Senki, Nataši, Vesni i Svetlani. Ima ih još, ali upravo ove su sestre koje po krvnom srodstvu nemam, ali imam po nekom drugom i višem odabiru. Po blagoslovu. Uz to, vjerujem literaturi, ponajviše njenom prvom djetetu – Poeziji. Ništa lažno u njoj nema i sigurno je utočište.
Gdje se najbolje odmorite: Na verandi očinske kuće posmatrajući planinu Budoš. U svekrovoj kužini upijajući Visitor. U Ulcinju osjećajući pijesak pod stopalima. U kući svojoj….
Najbolji dan u životu: Kada sam rodila prvog sina. Sve je mirisalo na jabuke. Dan se pretvorio rumenilo, a ja sam osmislila sebe rujnošću stvaranja.
Posljednja laž na koju ste nasjeli: Da će biti bolje nakon jedne ideologije u Crnoj Gori. A onda se opet odnekud pojavio neki vampir i nikako da ode.
Koliko ste aktivni na društvenim mrežama: Unekoliko, ali samo FB za sada.
Najljepši poklon koji ste dobili: Jedan lančić Gorska vila, na njemu je Crnogorka. To me podsjeća na vjekove minule, na naše pretkinje koje su opstajale. A od duhovnih – prijateljstva, neprolazna.
Omiljena životinja: Pas. On gleda bez interesa. Voli do kraja. Odan je beskrajno. I umire za tobom.
Omiljeni muzičar ili bend: Miladin Šobić, pjesnik, ne samo muzičar. Teško da će se ponoviti.
Omiljeni pisac: Perl Bak. Kao i bjelopoljski pisci.
Posljednja knjiga koju ste pročitali: „Pod Kun planinom“, Faiz Softić.
Omiljeni filmski lik: Al Paćino, uvijek i svuda. Karakter osebujni! I muškost.
Sportski događaj koji Vam je ostao u sjećanju: Košarkaška utakmica Budućnost-Partizan prije dvadeset i pet godina u SC Podgorica. Ja sa drugarima sa fakulteta. I shvatim da su me smjestili tamo gdje nema mojih navijača. Em sam kao jedna životinja u Teheranu jer svi navijaju za Partizan, em mi se štikla slomi i ja je do kuće nosim kao trofej. Elem, ko nosi štiklu kad ide na utakmicu?
Tim za koji navijate: Budućnost.
Omiljena narodna izreka: Stisni ti, stisne Bog.
Koje pitanje najviše mrzite: Jesi li vjernik?
Vaša najveća nada: Potomstvo svih nas.
