PJESNIK IZMEĐU SIROVOG PERJA I BADEMASTE EREBIJE

                                                           Razgovor vodila: Jasmina Luboder Leković

Stihovi su tajna koju samo pero može razumjeti. Uz miris svježe mljevene kahve i prijateljsku priču, vodi se ona posebna vrsta razgovora, iskrena, bez žurbe, gdje riječi dolaze same. Između gutljaja nastaju i pitanja i odgovori. Tako izgledaju naši razgovori. Jedan od njih dijelim s vama…

Kako se stiže od pera do tebe?
Izudin Ašćerić:

 Obradujem se pitanjima pera koje umije i da piše i da postavi pitanje.

Pero. Ono je vjerovatno najveća zagonetka mog disanja – takve je kože da ne znam kada će ponovo do mene. Često se sjetim pjesnika koji sjede sami za nekim stolom, uvijek je u njihovoj blizini nešto što im nedostaje, ispred njih je bijeli papir, a oni šapuću po papiru.

Jesi li ikada uhvatio stih koji nije htio da bude napisan? Kako se opirao?
Izudin Ašćerić:  

Da, samo tada sam to smatrao svojom pjesmom. Taj stih, taj izraz, jedino postoji ako nastane jednom, i to, ako nastane gotovo u neuhvatljivim bojama. Na primjer, kada sam pisao pjesmu o dedu, naslovljenu kao „Nurif“, vjerujem da mi je rečeno i traženo svaki naredni put – ja je ne bih napisao, niti bih znao kako. Poezija ima svoje vrijeme i svoje razloge, samo tada niko se ne opire.

Koji dio dana ti je saputnik dok pišeš i šta ti šapuće?
Izudin Ašćerić:

Adam Zagajevski u svojoj pjesmi piše: „I šta ćemo reći pravdajući se pred njima pošto će nas sigurno s negodovanjem upitati: ali kako ste mogli na taj način da živite?“ Šta mi šapuće? Vjerovatno ljepotu izraza i življenja. Dio dana koji to izgovara uvijek je neko drugo vrijeme, toliko godina i pjesama, a nikada nisam naučio kada one dolaze.

Kada posljednja riječ padne na papir, je li pjesma završena ili tek počinje da postoji?
Izudin Ašćerić:

Divno pitanje. Neko bi pomislio da je završena, jer je eto napisana, ali zapravo – to je rođenje riječi, odnosno rađanje pjesme. Tek tada ona putuje, ostavite je u kiosku otvorene biblioteke nekog grada, nekog popodneva neko otvori dva stakla, na dvije strane i odnese vaše riječi nekom narednom putovanju.

Šta radiš sa stihovima koji ti dođu prerano, prije nego što si spreman da ih napišeš?
Izudin Ašćerić:

Uvedem ih u svoj dom da popiju čaj i da zagriju premrzle prste, isto kao što su one mene kada god sam im otišao prerano.

Gdje spavaju tvoje pjesme kada nisu budne?
Izudin Ašćerić:

Čitaju ih pokisla djeca, u svijetu nepročitanih knjiga.

Koja tvoja pjesma još uvijek traži nekoga ko je nikada neće pročitati?
Izudin Ašćerić:

 Ona koju još nisam napisao.

Koji citat je tvoje sjećanje?
Izudin Ašćerić:

 „Samo Sunce ima pravo na svoje pege.“ – J. V. Gete.

Put do bademaste Erebije vodi kroz sirovo perje stihova , od nježnosti do zrelosti, gdje pjesma konačno pronalazi svoj smisao i utočište. I tako, dok se kahva ispijala, a razgovor privodio kraju, ostalo je da se zapitamo: gdje zapravo odlazi pjesma kada nas napusti? Možda do prvog čitaoca koji je neće razumjeti, možda do onog posljednjeg koji će je nositi kao sunce u džepu. A pjesnik i njegova prijateljica znaju da se sve pjesme pišu i prije, i poslije nas. Samo Sunce, rekosmo na kraju, ima pravo na svoje pege – a pjesnik, na svoje pero.