Kultura

AMANET

Zoran R. Tomić (iz neobjavljene pesničke zbirke "U dodiru vremena") 

                                                   

Uskoro će i Nova godina, s željama gromopucateljnim stići,

Dok stara i ja “trkamo” se ko će pre nepovratno u prošlost otići.

Opustela sam, svih obzira se oslobodila,

Jer malo koji da sam onako besna, nekdašnja raspusna do skora i imala. 

Ipak, kao da mentalno još uvek nisam sasvim poklekla, 

Od onda kada sam beskrajno čulna i neuhvatljiva nad svim pobedama do nebesa likovala. 

U strahovit očaj i muškarce i žene mnoge nehajno bacala. 

A pre neki dan kosu, onu moju dugu grivu jednim pokretom sam kestenjastu rasplela,

Brižljivo se, dok sam još mogla okupala, blago namirisala. 

No nisam se nimalo našminkala.

Noge sam venama premrežene, bele i već dobrano svele

bose namerno da ozebu ostavila. 

Sva usivela, drastično omršavela, u krpe se meke i debele uvila. 

Od hladnoće sklupčala, neuspelo se zaštitila, pokušala.

Nikada nikoga nizašta nisam pitala, 

Pritom sam važne odgovore slutila, savršeno ih razumela.

Dva puta, i unapred i naknadno svaki ceh izdašno platila.

I evo me kako danas na samrti preumorna ležim,

Sabiram sopstveni put i uvale mnoge, 

Pa kao da najzad istini, ako je uopšte ima – besmisleno težim. 

Ne zbog sebe, ni radi podsmeha drugih, čak ni zbog ondašnjih nâs. 

Već jedino Tebi sâmom,

Raspolućenom, opčinjenom,  

U odocnelu počast. 

Bar u ovaj sat, da budem iskrena, 

Makar tek sad, 

Kad prošlo je sve, 

Kad znam da se nećemo gledati

Sigurno više nikad.

Meditiram, bolujem, u daljinu putujem, 

Da sam te varala i druge grehe prećutkivala, priznajem. 

Od nedavno više ne mogu ni iz kreveta da ustanem, 

I ne pomišljam da kao ranije namerno ludujem,

Nisam više u stanju nikoga da savetujem, 

No, na poraz, na kraj nipošto ne pristajem,

Jesam lagala i štošta uredno sašiveno grubo parala, 

Ali i žestoko bez ostatka volela, katkad neutešno plakala. 

Vatrenih korala i zvezda se nagledala i nauživala.

Nisam merila korake, ni brojala dane, ni slatke, ni one gorke i slane.

Čak ni autentičnu sreću nisam do kraja prigrlila, 

A mogla sam da sam htela, da li sam se spokoja i rutine bojala? 

Ni novac, ni osećanja nisam ni od koga skrivala, ni pozajmljivala, 

Za sobom sam i mostove i uspomene spaljivala, 

Eto, takva sam bila i ostala, 

Ti tô nepogrešivo pamtiš,

Tebi sam se jedinom poverila.

Veruj, opet bih isto (pro)živela. 

Neprekidno sam i sebe i Tebe besomučno trošila, 

U mrvice s čudnim zadovoljstvom samlela, 

Nisam o posledicama razmišljala,

Sudbina me kao voda svukuda nosila,

Često nemilosrdno o zidove i stene udarala. 

Za ljubav nikada nisam prosila,

Mnoge sam krčage ne osvrćući se prosula, 

Nisam se vraćala, ni praštala, ni bilo šta slavila.

Nisam se uopšte kajala, ni sve do ovog momenta vajkala,

Ništa nisam, pa ni one naše albume i knjige sačuvala. 

Ni sebi lakomislenoj se nisam na koncu smilovala. 

Nisam patila, zgražavala se, a ni za tuđe nesreće marila,

Letela sam i prinudno slêtala,    

No, nikome se, osim Tebi, ne bih u naručje vratila. 

Pa  bih s Tobom još jednom ono leto na Krfu, u Paleokastrici drugačije prosanjala.

Gde nas je bogato osunčana obala vedro sačekala, lepo primila i neštedimice ugostila. 

Tada sam mlada, onako preplanula i potpuno naga po pesku pijana levo-desno skakutala, 

U duboku modru morsku vodu iznenada skočila, 

I na dah više puta moćno (za)ronila, 

“Lela, zaboga Lela”, dozivao si me, “preplašila si me!”

Doista, Tebe zabrinutog, začaranog načisto sam zbunila,

U Tvoje ruke zadihana nemoćno ubrzo se svila,

U krilo Tvoje udobno kapaka sklopljenih drsko se posadila.

Gotovo stropoštala.

Pa Te onda kroz suze na žalu grčevito stezala, grizla, bezmalo zubima kidala.

Već se delimice po ramenima zacrvenela, skoro pregorela. 

Onda u neobjašnjivu depresiju pala, vikala, neutešno jecala. 

Zatim sam na plaži dugo nepomično ležala, čak se i ne sećam da sam spavala, 

Dok se ponoć lenjo primicala, k nama da nas ne uplaši

Tiho se prikradala. 

Zacementirane rodiše se zajedničke tajne, zaustavljene u cvatu emocije bajne.

U hotelskoj sobi mesečina se na staklenom stolu ukoso beše odslikavala,

Ili mi se takva samo pričinjavala?

A paklica nedovršenog plavog rovinjskog ronhilla,

Od nas na podu zaostala, sa uzburkane postelje pala.

Te sam ranom zorom izbezumljena netragom nestala,

Izgubila razum, uzalud se posle u tuđini Tebi nadala, mahnito maštala. 

Oči bih dala samo kada bih Te makar još jedared na tren čula. 

Ali osećam, tmina mi se u glavu i telo uvukla, 

Tek polusvesna sam dok ovo tegobno pišem, oko mene tišina mukla. 

Pa mi je ruka sve drhtavija, u glavi gusta navlači se magla, 

Slabost jeziva me obuzima, ogromna i nagla. 

I kao da mi je snaga čitava već nepovratno negde žalosno istekla.

A radost života o zemlju se spotakla.

Moja, naša nedovršena priča napokon nevoljno je protekla. 

U pesmu je tragičnu bez ostatka utekla.

Tamo je, ovde je valjda bezbedna, zaključana.

U amanet isključivo Tebi ostavljena.

Baš tako sam se sebi na pomolu ropca zaklela.

I u večnost spasonosnu najzad nemo zašla.

Zoran R. Tomić (iz neobjavljene pesničke zbirke “U dodiru vremena”) 

Slični članci

Back to top button