Kultura

Pročitajte priču naše nove saradnice Jasmile Talić-Kujundžić “Tečem neprekidno”

Jasmila Talić-Kujundžić rođena je 1989. godine u Banja Luci. Dobitnica je prve nagrade za objavljivanje svog romana „Nebeski prozor“ na festivalu „Moja prva knjiga“, na konkursu koji je objavila izdavačka kuća BMG Bosanska medijska grupa u Tuzli i izdavanje knjige se očekuje uskoro. Jasmila je radila šest godina kao urednica omladinskog časopisa “Preventeen”. Objavljivala je poeziju, prozu, eseje, članke na brojnim portalima, časopisima, i antologijama (Psihološki prostor, Psihoverzum, Prometej, Dunjalučar, astronaut.ba, Metafora, Divithana, Ženska posla, i brojni drugi). Dobitnica je i prve nagrade na konkursu za najbolju novinsku priču koji je raspisala „Naša riječ“ Zenica 2008. godine.

Tečem neprekidno

U meni plivaju ribe. Tečem neprekidno, neprekinuto, nema stajanja. Ponekad sam zamućena, ponekad bistra. Ponekad se kamenje u meni mrvi do praha, ponekad stoji gordo i stameno. Baš kao ljudska srca: pored nekih od njih svijet prolazi i teče dok oni ostaju nepromijenjeni, i čekaju da nabujam i da ih potpuno raznesem, da uništim sve brane pa da se oni pomjere. Kod takvog kamenja i takvih srca nema laganog pomjeranja. Bilo im je ugodno na jednom mjestu, uspavanima tako, pod slojevima i slojevima tmine, ponekad dotaknutima perajama riba koje bi prolazile pored njih, ponekad dotaknutima prašinom koja bi se dizala od naleta struje. Bilo im je ugodno spavati, sjediti, stajati, i žmirkati poluuspavano kroz zamućenu vodu. Ponekad bi ugledali svjetlo odozgo koje se nazire, i nešto bi u njima nakratko zabljesnulo i probudilo želju da otvore oči i pogledaju šta se to nalazi tamo. Samo, taj bljesak bi trajao kratko, opijumska omamljenost se brzo vraćala jer je svaki pokret i potez izgledao težak, suvišan, bespotreban, a ako bi se malo zamislili počeo bi da ih obuzima strah. Taj strah bi narastao do usijanja ako bi mu samo pustili da ga osjete. Dovoljan bi bio taj strah da se raspadnu. Ali, oni mu nisu dali da se razvije. Sklapali bi ponovo svoje poluotvorene oči i trajali tako, sve dok strašna bujica ne bi počela da ih nosi svom silinom prema vrhu. Tad bi došli do svjetla koje zasljepljuje oči i mrvili bi se u prah, jer nisu dozvolili sebi da osjećaju strah. Takvo je bilo neko kamenje na mom dnu, takva su bila neka srca. Čekali su da ih protrese vanjska oluja pa da se u njima pokrene  i ona unutrašnja. Ali ima u meni i druge vrste kamenja. To je kamenje pored koje ne može proteći nijedna moja kap a da je ono ne doživi. To je kamenje kroz koje blješti svaka kapljica kroz koju se presijava ono vanjsko svjetlo iako je tako daleko. Te oči su širom otvorene i vječito budne i na oprezu. Rijetko tonu u san, padaju u san samo kad ih savladaju krajnji umor i iscrpljenost. Tom kamenju ne treba nikakva strašna bujica, ono se samo pomjera, svim snagama, i dok se tako pomjera, mijenja boje i mijenja oblike, i ono je sve samo ne statično, ne obično, ne uspavano, ne umrtvljeno. Ono jasno osjeća strah, trese se i lomi od straha, ali ne bježi od njega. Gleda ga ravno u oči i žudi da otkrije istinu. Žudi da sazna šta je to na rubu između svjetova i šta se nalazi tamo kad jednom pređeš prag između postojanja. U svom tom strahu i svoj toj žudnji ono se mrvi u prah bez ijednog poteza izvana. Ne moram učiniti ništa. Ne moram ga zasuti bujicom razornom, ono je već samo razorna bujica. Ali ponekad je to neizbježno. Zamislite šta se desi onda kad se bujica sudari sa bujicom. To više ne postane obični prah, to se pretvara u čitav Holi indijski festival boja koje pršte na sve strane i lebde u zraku šarene tako pa se onda spuštaju na lica i tijela oko sebe. I smiju se i trče ta šarena tijela i sve izgleda nestvarno. Kao da je stvarnost ikad bila jednobojna, jednooblična, jednodimenzionalna. Kao da je ikad bila jedno oko koje gleda u drugo oko i vidi samo zjenicu. Kao da je stvarnost ikad bila pogled očiju okrenutih u očne duplje, a ne oko koje gleda svijet i svijet koje gleda u oko kojem se vraća iznova i iznova shvatajući da su oko i svijet jedno. Labirint oka je najdublji i najsloženiji labirint iz kojeg se izlazi vijuganjem  i traženjem izlaza sudarajući se sa zidovima i shvatajući da je samo srce izlaz. Samo srce je izlaz iz labirinta sudaranja stvarnosti i nestvarnosti. Samo srce je izlaz iz labirinta tuge i straha, kroz ljubav koja liječi. Može li ljubav da liječi i kakva to ljubav liječi kamenje krhko, kamenje mehko, kamenje budno i probuđeno, oprezno, kamenje koje se trza? Nije to ljubav koja boli i rani i siječe. Nije to ljubav koja cijepa i muči. To je ljubav koja ga vidi takvog kakvo jest i prihvata ga. Ne odbacuje ga jer je šareno, izdubljeno, izmijenjenog oblika. Ne odbacuje ga jer odstupa od sveg ostalog sivog beživotnog umrtvljenog kamenja. Vidi njegovu unutrašnju razornost i prihvata ga. Vidi njegovu unutrašnju bol i strah i ne bježi od njega iako tako rizikuje da i sam pogleda svoju bol i svoj strah. Ne odbacuje ga i ne podiže zidove i brane da se vrati sljepilu koje je ugodnije i sigurnije kao mogućnost. To je ljubav koja vidi, osvjetljava sjenke i mrak, baca svoje svjetlosne zrake svuda uokolo i ukazuju se svi kosturi na dnu rijeke. Ukazuju se kosturi, muljevito dno, ostalo kamenje, ribe i njihove krljušti i peraja i njihove buljave oči. Sve se ukazuje i sve zastrašuje toliko da se moraš povući. Ako se povučeš, sve je gotovo. Ako se povučeš, ono šareno kamenje izmijenjenih oblika neće biti prah za festivalske boje. Neće imati priliku uveseljavati trčeća i nasmijana tijela dok pjevaju gledajući u nebo. Postat će samo prah, jedna šarena linija koju će gaziti tamo na obali rijeke. Gazit će je toliko puta i ne gledajući je, da će poslije toliko gaženja i ona postati bezbojna. Postat će siva, bezoblična, bezlična, baš kakva treba da bude. Zaspat će i ona poslije toliko mučenja i odbacivanja, zatvorit će oči kao što su bile zatvorene i kod onog čvrstog kamenja. Eto, sad smo i mi postali kao vi, reći će nekad šareno budno razorno kamenje uspavanom sivom kamenju. I mi smo kao vi. Nećemo se više buniti. Nećemo više tražiti ljubav. Nećemo tražiti život. Ali zar mi možemo odustati? Ne. Ta bezbojna izgažena linija praha se diže i leti u zrak sa prvim naletom vjetra. I leti tako i leti uvis, spiralno se vrteći pa ukrug, pa elipsasto, pa se stapa s jatom ptica, pa ulazi u oblake i sama postaje oblak. Ne ovisimo ni o kome, reći će šareno kamenje. Ne ovisimo ni o čijoj ljubavi. Mi liječimo sebe. Mi smo izabrali da budemo svijest i Nebo. Izašli smo iz muljevitog dna i uzdigli se uvis. Izliječili smo sami sebe. I plakat će oblaci ti, plakat će dugo suzama iscjeljenja, i natapat će mene, rijeku, natapat će me do razorne bujice koja će buditi i ono uspavano kamenje. I to će biti princip života koji mora da se živi, ide ukrug: budni pate i bivaju pregaženi da bi svojim suzama probudili uspavane. Oh, kako ih je to boljelo, znam, vidjela sam to, ja, rijeka. Vidjela sam šta su sve prošli  u svojoj razornosti duša na oprezu. Toliko su bili na oprezu da su se potpuno prepustili svakoj opasnosti, kakav paradoks, znam. Poželjela sam i ja da budem oni, da budem ono, da budem To. Poželjela sam i ja da se vratim u nebo i unatrag kapljicama vraćam kišu oblacima. Željela sam da im kažem: hvala što ste izdržali moju razornost, hvala  što ste vjerovali u svjetlo iznad svih slojeva tmina. Željela sam da potečem iz svog korita i izlijem se i postanem svijet, postanem sve. Ali ja to već jesam. Ne moram se izliti. Ne moram nestati. Tečem i nestajem, tečem i nastajem, neprekidno. Spavam i budim se, uspavljujem i probuđujem, i ne može drugačije, ne može se živjeti neprekidna bol, ne može se živjeti neprekidna sreća, smjenjuju se zamućenost i bistrina, smjenjuju se život i smrt. U meni plivaju, rone, u meni se i utapaju. Iz mene izlaze neživa tijela poplavjelih usana. Ne dišu. Nema daha više. Nisu bili sirene sa perajama koje sjaje šarenim odsjajem krljušti koja zasljepljuje. Jesu bili sirene čija kosa pluta i čije se vlati kose rasipaju na sve strane lelujaći lijevo-desno, gore-dolje. Ko kaže da nisu živi sad kad ne žive više? Ko kaže da nisu i oni postali oblaci i da iz njih ne padaju kiša ili snijeg? Ko kaže da ove pahuljice koje se nižu jedna za drugom u rojevima savršenom geometrijskom strukturom ne padaju u oko, u labirint oka čiji izlaz je srce, srce koje je Svijest, Ljubav, ljubav prema samom sebi, ljubav prema Sebi?

O autorici:

Jasmila Talić-Kujundžić rođena je 1989. godine u Banja Luci. Osnovnu i srednju školu završila je u Zenici, a u Sarajevu, gdje i danas živi, magistrirala je Psihologiju na Filozofskom fakultetu. Dobitnica je prve nagrade za objavljivanje svog romana „Nebeski prozor“ na festivalu „Moja prva knjiga“, na konkursu koji je objavila izdavačka kuća BMG Bosanska medijska grupa u Tuzli i izdavanje knjige se očekuje uskoro. Jasmila je radila šest godina kao urednica omladinskog časopisa “Preventeen”. Ona ima dosta iskustva u radu sa djecom i mladima, radila je u školama i dnevnim centrima. Objavljivala je poeziju, prozu, eseje, članke na brojnim portalima, časopisima, i antologijama (Psihološki prostor, Psihoverzum, Prometej, Dunjalučar, astronaut.ba, Metafora, Divithana, Ženska posla, i brojni drugi). Dobitnica je i prve nagrade na konkursu za najbolju novinsku priču koji je raspisala „Naša riječ“ Zenica 2008. godine.

Trenutno je usmjerena na odgoj svoje kćerkice, pisanje romana i književnost i pisanje općenito.

Slični članci

Pročitajte
Close
Back to top button