HERMENEUTIČKI OGLED O BOSANSKOM I SVJETSKOM ROMANU FERIDA MUHIĆA “PUTOVANJE U TAJAN”

Prof. dr. Šefket Krcić

Apstrakt

Autor u ovom radu “ Hermeneutički ogled o bosanskom i svjetskom romanu „Putovanje u Tajan“ Ferida MUHIĆA (Sarajevo, 2021.) se bavi estetsko-aksiološkim pitanjima analize smisla i razumijevanja ovog osobenog postmodernog književnog djela. Zadatak i cilj autora ogleda, jeste da olahk ša čitateljima, kritičarima i drugim pasioniranim ljubiteljima knjige omogući svrsishodnije razumijevanje piščevog djela, imajuci u vidu da se stvaralaštvom akademika Muhića (prvi predsjednik BANU), bavi punih pet decenija. Jednostavno, ogledom se otvara pitanje: Kako čitati Muhićev roman “Putovanje u Tajan”? Zacijelo, ulazak u svijet djela zahtjeva temeljna znanja, jer je nastavao kao plod dugo rabljene ideje života i traganja pisca za fenomenološkim odgonetanjem smrtovanja, bliskih srodnika, bez kojih esencija života pisca romana – ne bi bila moguća. Tako je nastajalo djelo, koje u biti predstavlja nadahnuta prozna ispovjest jednog desetodnevnog samotnog putovanja (pješačenja oko 650 km) od Skopja do Tajana (planine izmedju Zavidoviča, Zenice i Travnika) u srcu Bosne. Pisac kritičko-estetski ulazi u misanu strukturu romana, koji je vješto umjetnički i perfektno jezički napisan iz dva dijela, čija radnja je refleksirano manifestirana kroz tri plana: 1. predmetno-prikazivački, 2. duhovno-metafizički i 3. povjesno-psihološki plan. Ovdje se hermeneuticki odslikavaju likovi koji izviru iz autorove veoma kompleksne samospoznaje i duhovne biografije. Tako je autor tolkujući hermeneutički ovo djelo, pravio zapis na marginama ovog velikog romana sa ciljem da pinudi svoje tumačenje piščevog pisanja, koji je stvaran okom, korakom, srcem i umim. Dalje, brojnom argumenracijom ova hermeneutička analiza u tematskom smislu upućuje da se radi o veoma kompleksnom proznom djelu koje daje istinsku sliku egzistencije ličnosti, s jedne i duha Bosne, s druge strane. Ključne riječi: Muhić, roman, hermeneutika, Put, putovanje, filozofija planinarenja, Skopje, planine, rijeke, jezera, ličnosti, Tajan, Mahoje, Zavidoviće, Bosna, rat, tragedije, individua, idenditet, egzistencija.

Remek djelo bošnjačke književnosti

“Tražeci Bosnu, našao sam sebe; tražeći sebe, našao sam Bosnu “

F. MUHIĆ

Da je acc. Ferid MUHIĆ (Mahoje, BiH, 1943.), nemjerljivo obrazovan erudita, poligota i kosmopolita, jedan od vodećih filozofskih mislioca suvremenog svijeta je fenomen i nesumnjiva činjenica. Riječ je o piscu koji je autor preko 50 djela iz oblasti filozifije, esejistike, poezije i drugih književnih žanrova. Poput Umberta Eca, koji je svoje filozofsko djelo unaprijedio i proslavio objavljivanjem romana “ Ime ruze”, tako i F. Muhić svojim proznim djelom “PUTOVANJE U TAJAN” ( iz dva dijela), objavljeno u tišini na koncu minule godine – u kojem je opisao svoju originalnu romanesknu duhovnu biografiju, filozifiju putovanja, života i egzistencije u kojem još osmišljava svojevrsnu anatomiju identiteta Bošnjaka i Bosne mnogo više i podrobnije od stotine drugih stvaralaca koji konformistički trpe teror nad Bosnom a pisac opisuje svoju golgotu kroz brojne tragične situacije. Ovim se djelom autor se vinuo u same stvaralačke ne samo bosanske, makedonske vrhove već se i potvrdiio kao originalni pisac individualne slobode i originalnih visoko kreativnih potencijala.

 Djelo je nastalo kao jedinstveni, unutrašnji nagovor na putovanje na kojem je sokratovski rečeno “porodio” sportski i kreativno knjizevni podvig , kojim je autor jednog žarkog juna prepješačio za deset dana i noci prostor od Skopja ( gdje se pisac školovao, stekao najveca akademska zvanja, objavio elitna filozofska i pjesnička djela u univerzitetskoj karijeri, bez ijedne mrlje u svojoj bogatoj duhovnoj biografiji i gdje živi i stvara Acc. Ferid Muhić: PUTOVANJE U TAJAN”, Connectum, Sarajevo, 2021. str276. 98 ), lično sàm, sa drenovim štapom, bez prtljaga, prošao kroz surovi balkanski prostor preko drumova, livada, planina, šuma, rijeka, izvora , jezera, klisura, sela i gradova oko 650 km. Putovao je, izlažuci se raznim rizicima i iskušenjima, te višeslojnim noćnim sjećanjem, brižljivo i razgovjetno bilježio, svoj dijalog sa ljudima i prirodom. Stvarajući svoju filozofiju putovanja, kroz neobičnu radoznalost i principijelnost, oslobađajuci se raznih oblika straha, pitao se kako je etika i njeni principi najslavnijeg mislioca Planete legendarnog SOKRATA, odvela u smrt. Tim činom autor je konstruisao svoju jedinstvenu poetiku traženja prirode. Doista, jedinstven podatak u svjetskoj literaturi. Bezbeli, podatak za Ginesa. Samo da bi dosao do svog zavičaja Mahoja na Rudinama ( grad Zavidoviće) na planini TAJAN velikom ishodištu i simbolu autorove vizije dunjaluka u svom umjetničkom traženju matičnog vatana Bosne.

Da pojasnimo bliže autorovu poziciju Puta, planine i smisla potovanja drugi renomirabim piscima. Jasno, ono sto je brdo OBROV za jednog pjesnika AVDA, zatim brdo MAKONDO za pisca MARKESA, tako i slično značenje za F. MUHIĆA ima planina TAJAN, koja predstavlja zagonetku i odgonetku njegove životne egzistencijalističke fenomenologije duha.

Autor sokratovskom metodom je ispisivao i kritički preispitivao svoju filozofiju planinarenja i traženja identiteta, čiji put i metod kazuje setencom: “Tražeći Bosnu, našao sam sebe; tražeći sebe, našao sam Bosnu.” Bez obzira što je, gotovo čitav život živio i proživio van Bosne, ničeanski je, poput B. Šćepanovića, usta su mu ponosno puna zemlje Bosne, na čijem je tlu rođen i kojoj se poput Odiseja vrlo rado vraća, kao svojoj kvintesenciji i vječitoj inspiraciji. Tako je autor izrastao kao literarni gorostas svjetskog formata.

Bosna i Tajan – paradigme stvaralačkog čina

Roman je nastajao u dužem vremenskom periodu iz raskoši lepeze ljepote planinarenja i meditiranja na visovima, epikurejski rečeno, ovaj filozof i pjesnik vječito osta mlad, o čemu najbolje svjedoče briljantni opisi kojima obiluje njegov romaneskni postupak. Iznad svega, Bosna i Tajan su bile i ostale paradigme autorovog stvaralačkog čina.

Autor je u posljednja tri dana dramaticnog puta bio u opasnosti da od naoruzanih progonitelja bude meta, da bude uhvacen i doveden u stanje kao svojevremeno Platon na Siciliji, kada je pokušao da ostvari svoju ideju utopijske države, u kojoj će najmudriji vladati. Za uzvrat, bio je pretvoren u roba i prodat (na sreću Platona je tada otkupio neki njegov savjesni učenik iz Akademije). U ovom Muhićevom slučaju, vremena su se promijenila, za mogući otkup u rođenoj Zemlji Bosni da li bi se našao tako hrabi učenik da otkupi svog profesora, pitanje je da su ga velikog Putnika uhitili lovci i policajci, šumska gerila, kojima je veliki putnik na sreću izmakao. Upravo zbog takvih situacija, ne usuđujemo se da prepričavamo ovo djelo, da bi čitateljima bilo interesantnije. Ali, želimo naglasiti da je veliki punik. Psihološkom intuicijom je nadmudrio progonitelje ostavivši im vjesto svoju jaknu na stijeni, a on posao sa svojim unutrašnjim kompasu na drugu stranu. Ipak, na koncu je stigao uspješno na cilj, na svoj Tajan, gdje su ga čekali istinski prijatelji.

Sam pojam “TAJAN” , kao planina i kao sinonim za zemlju Bosnu je u autoru romana, kroz stvarna i imaginarna putošestvija, je izronio iz SJEĆANJA, kako naglašava prije svih sjećanja, tj. prije nastanka vremena, kroz stanje egzistencije i transcendencije. Ta riječ, “Tajan” ima veliku snagu svih planina, koje su autora tijekom života privlačile, kao pjesma sirena što je osvojila slavnog Odiseja. U samom putovanju u realnosti i imaginaciji pisac je kroz samo proviđenje prepoznao vlastite konture svjetonazora, kroz prostore intelektualnog beskraja. Zacijelo, pisac, nošen Tajanom, kao magičnim imenom, ocrtao je obrise destinacija, raznih destinacija kroz koje je danonoćno prolazio i osmišljao tajanstvene prostore.

U toku dogog putovanja, autor je ostvario inspirativne zapise o predjelima, koje su vidjele njegove oči, poput falco peregrinusa, te susrete sa brojnim slučajnim insanima, dihanijama i hajvanima svih vrsta. Ovdje želimo istaći jednu moralnu-etičku paradigmu, da Nismo u literaturi naišli na mislioca i čovjeka koji više voli životinje (posebno pse i konje), kao što to demonstrirao u ovom djelu, opisujući I doživljavajući prirodni ambijent, odnosno, pokazujući svoju prvrženost prirodi kao što je to filozof i pisac F. Muhić. Zacijelo, Muhićev roman se čita, dinamično sa grčom u dahu. Slike se velikom brzinom pomjeraju i raskošno stvaraju kao na filmskom platnu, gdje se prepliću naizmjenično imaginacija i stvarnost (posebno snovi leta Dječaka), kao i brojnih dogadjaja, platonski rečeno gdje se radjaju u čitatelju čudjenja, sto je znak i smisao filozofskog nadahnuća.

Ideja romana filozofa i pisca ujedinila egzistencija

Kao u svojim ranijim djelima, posebno u ovom romanu Muhić bitiše snagom i duhom originalnog suvremenog filozofa. U tomsmislu, mislilac u ulozi hroničara svog života i rada, narativnim putem, želi kroz drugi Tom romana, da oživi svoju prošlost i da svojim planinarskim putovanjima nadvisi stare grčke filozofe, koji su bili okreuti prirodi i tumačili svojim različitim pranačelima nastanak dunjaluka. U tom pravcu, pisac Muhić svojim, ne samo filozofskim promišljanjem, već i narativnim pripovjedačkim smislom ukazuje na vlastito samopostojanje jednog živućeg bivstvujućeg, koji je egzistencijalistički osmislio namjeru svog Puta, polazeći da otkrivanjem Bosne, otkriva sebe, otkrivajući sebe nalazi Tajan, odnosno. Zemlju Bosnu. Za razliku od klasičnih egzistencijalista Fridriha Šelinga i Serena Kjerkegira, koji su na putu nastojajali da otkriju apsolut Boga, Muhić, za razliku od svojih slavnih prijethodnika u osmišljavanju egzistencije, ne ide preko posrednika, Muhameda a.s. ili Hazreti Isa, božjih poslanika( kao što su svoju putanju egzistencije tražili i razvijajali se spomenuti Šeling i Kjerkegor, koji preko I. Krista, traze smisao egzistencije), već direktno uz Božju pomoc otkriva Bosnu, I najzad, sokratovskidolazi do sebe. Na taj.nacin, nalaženje Bosne i Sebe samog, predstavljanajveci fenomen egzistencije, a to je očovječenje. Jasno, kod Muhica se javlja očovječenje kao vrhunac egzistencije i potvrdjivanje idenditeta. Zato, roman “Putovanje u Tajan” tražii filozofski obrazovanog čitatelja, kao što to, bezbeli, traže vodeći svjetski romani Serevantesa, Dostojevskog, Kafke, Orvela, Zamjatina, Selimovića, Kamija i drugih.

 Jasno,u pitanju je individualno putovanje glavnog junaka, koji Traži svoj Put, preko svog unutrašnjeg kompasa, aristotelovski preko entelehije (bica u stanju svog samozavršetka), gdjeseprevladavaju prostor I vrijeme. Ovdje se egzistencija čovjeka kreće na putu vječnosti, kroz složenu musaonu strukturu ovog doista složenog umjetničkog djela, kojim autor, kroz “borbu” junaka u izgradnji svojih identiteta, gdje se demonstrira jedna specifična egzistencijalisticka dijalektika kao misaona igre kroz razne susrete u nepredvidivim destinacijama prirode, gdje, glavni junak nalazi nepredvidljive sugovornike, za razliku od Sokrata , koji je poznavao svoje kolege sofiste, kako oponente, tako i poštivaoce. To nije slučaj u razvoju događaja i ideja u Muhićevom romanesknom djelu. U takvim neobičnim i nepredvidivim susretima auror je stvarao vlastitu eristiku i logiku, koje razvija, kao intelektualno posredovanje u razvoju misaone igre, kao inspiracija za dalji tok Puta prema Tajanu.

To je stvarni egzistencijalisticki PROCES putovanja, kao jedinstvo specificnog putovanja prema cilju. Ovdje se suočava realnost, sa apstraktnim opsesijama k vječnom egzisteriranju. Jasno, ovdje seegzistencija ostvaruje u kretanju. U tom pravcu, PUTOVANJE se javlja kao najveći interes duha, na to autor svjesno ne problematizira u svojim nadahutim prilozima Romanu, Prologu i Epilogu, jer bi objašnjenjem ili zahtjevom, zbunio čutatelja, da krene s njim na Put. U suprotnom, morao bi istaknuti, Stav, kao što je to na početku, podnaslovu djela “Tako je govorio Zaratustra” napisao legendarni F. Niče – Knjiga za svakog i ni za koga.!

Bezbeli, Muhić egzistenciju doima kao imanentni interes duha Puta, kao individua, koji je nošen idejom slobode egzistencije ideje u traženju idenditeta. Ovdje se glavni junak predstavlja kao visoko misleći subjekt vlastite egzistencije i esencije, gdje se ispoljava na djelu promateanje, opažanje i osjećanje svijeta i samog sebe. Ovdje se kao najuzvišenije javlja slobodno mišljenje kao izazov egzistencije. Tim činom, glavni junak proizvodi sopstevno biće, kroz konstituent sveobuhvatnog idenditeta, gdje se demonstrira jedna fantastična induvidualnost.

Filozofija planinarenja

Romanom ,,Putovanje u Tajan”, Muhić je sa stanovišta filozofije utemeljio jednu specifičnu filozofiju planinarenja. U nekim diskusijama među kritičarima i piscima, koji nisu ni primaknuti prosedeu filozofa egzistencije, kao što je to slučaj sa Muhićem, jednim novim Jaspersom ili Kamijem, njegov roman pogrešno nazivaju putopisom, a da sami oni koji to kažu ne znaju za smisao filozofovog puta, niti, pak, onog mota kazanog na početku u duhu Sokrata o traženju Bosne, odnosno nalaženja sebe, kako bi to rekao Buber, Ja- Ti. Oni koji su živjeli i žive u Bosni, oni ne znaju šta je Bosna i ne znaju krzo koje srebrenice je ona prošla, tj. ne znaju ono imanentno vrijeme uništavanje njenog bića. Takvi pisci i da im prođe netko od haških osuđenika, oni se ne bi ni obazirali. U ovom romanu, Muhić za pravog čitatelja objašnjava tragičnu sudbinu Bosne i kako treba čuvati Bosnu! Zato je on (autor) kao filozof i pisac Bosnu tražio fizički, prelazeći svojom snagom (preko 10 dana), ali snagom uma i duha, on u toku noći traga za svojim identitetom dosanjavajući mezar svog rahmetli baba, koji nitkad nije nađen, a koji je dao život za slobodu Bosne…

Roman za đačku i studentsku lektiru

U pitanju su autorovi Zapisi na marginama Velikog romana, koji je pisan, okom, korakon, srcem i umom.

 Muhiceva romaneskna fenomenološko identitetska FILOZOFIJA PLANINARENJA objelodanjena u lirsko refleksivnom romanu PUTOVANJE U TAJAN ispisana dramsko-lirskim iskazom.

 Autor se, shodno naslovljenoj temi, odlučio da kroz tri dimenzije da problematizira svoju dubovnu filozosko – književnu biografiju, koja se tiče identiteta i tragičnog gubitka svog Oca u vihoru Drugog svjetskog rata braneći Bosnu od okupatora. U tom smislu Pisac traga kroz realne događaje osmisljavajući preko glavnog junaka Dječaka, gdje ispituje svoje teme i rješava dileme duboko iz sebe, koje razvija u daljem tekstu kroz tumačenje svojih ideja. Na taj nacin, autor ponire u tokove radnje, čimešto pisanje ne ide po odredjenom scenariju već razne scene nastaju kao svojstvo njegovog uvijek iznenadjujućeg temperamenta i jedinstvenih životnih vidika, kroz razumijevanje putovanja kao jedini nacin borbe sa životom i sa smrcu svog Oca, čiji mezar nikada 101 Bezbednost u postmodernom ambijentu-Knjiga XXXIX nije otkrio, koji mu se javlja u noćnim pohodima kao opservacija da potvrdi jos jednom svoj identitet kroz put molitve, koji dolazi kao utjeha života kroz koji dramatično prolaze razna svjedočanstva kroz koje su prolazili ljudi kroz vijekove poput Don Kihota u Servantosovom djelu. Na taj način, autor kroz razne, dobro registrirane geografske tačke-toponime nalazi smisao života i smrti kroz epohe, da bi u drugom tomu romana nasao oslonac u liku, koji je imao moć da svjedoči kako je došla fotografija sa dvoje djece u bunkeru kod ratnika. Tim činom, autor izaziva katarzu i pokazuje put do drugog čovjeka.

Muhić jedinstven pisac

Bez sumnje, filozof Muhić je duboki srodnik potpisnika ovih redova. On je jedinstven pisac duboke metafizičke promisli, za razliku od filozofskih studija i eseja gdje je u ovom romanu svaki red razumljiv čitatelju srednje klase odnosno širem krugu čitatelja gdje se autor predstavlja razumljiv za širi krug čitatelja koji je neophodan svakom pojedincu u Bosni već i na Balkanu kao i na širim europskim prostorima za šta ovom autoru treba odati specijalno priznanje kojim se relaksira čitatelje gotovo svih dobi i života sto do sada nismo imali priliku da osjetimo kod pisaca nobelovaca. Tim činom, Muhić je zaslužio da uđe u skolsku i studentsku lektiru, ne samo u Bosni, vec i regionu kao univerzalni pisac visokih etičko-estetskih kriterija i izrazito i kreativnog jezičkog iskaza.

Kao takav ovaj ROMAN autora akademika Ferida MUHIĆA zaslužuje opću bosansku nominaciju za laureata Nobela za književnost, pod uvjetom da ovaj pisac ne postupi kao legendarni suvremenik Sartr 1964. kada se za djelo “Mučninu” odrekao tog svjetskog priznanja.

Autorovo savršeno idejno i umjetničko oblikovanje likova u romanu

Čitatelj je fascinantno opsjednut autorovim savršenim idejnim i umjetničkim oblikovanjem, glavnih i sporednih likova, koji tvore esenciju romana, da ide iz scene u scenu i ne ostavlja ga ravnodušnim. Jasno, za pasioniranog čitatelja ovaj roman, čija struktura je rabljena i brižiljivo sačinjena iz dva dijela, posebnu dimenziju čine kako glavni, tako i sporedni likovi koji drže jedinstvenu dramatizaciju događaja Muhićevig romana “Putovanje u Tajan”. Svom mladalačkom zanosu i podvigu autor se vraća u vremenu pandemije (sveopće izolacije), kada roman dobija završnu stvaralačku vizuru. Imajući u vidu estetski doživljaj našeg pažljivog čitanja, nije nam namjera da kritički sažimamo fabulu djela, kako to zbog brzine življenja zahtijevaju američki književni programi, čime se direktno vrši atak na kreativno umjetničko djelo, zato smo se odlučili da ukažemo na neke literarne osobenosti likiva koji čine kičmu i temelj ideja Muhićevog romana “Putovanje u Tajan”. Mi ne želimo da sputavamo čitatelja, već želimo da i on doživi Muhićevo traženje puta, kao svoj Put. Na taj način se čitatelj uvodi u mišljenje putovanja do Sebe samog, odnosno do zemlje Bosne, vjerujući da je to do sada i najbolji odgovor pjesniku Šanticu, na njegov humani apel Bošnjacima na početku XX stoljeća, “Ostajte ovdje”. Jasno, trebalo je da prođe čitavo stoljeće, da netko kao što je to ùčinio filozof i pisac Muhić da ponudi odgovor! Zato o ovoj temi treba dublje i šire razmišljati, kad je u pitanju sudbina likova u ovom romanu, koji nas je ostavio bez daha.

 Svakako, medju likovima izdvajuju se:

 Dječak, po pronicljivosti, lucidnosti i prodornosti osvajanja Puta, na svom jedinstvenom putešestviju – putujući samotono za Tajan planinu, tražeći da nađe svoj.vatan, svoju zemlju BOSNU. Zatim, jedinstven ženski lik požrtvovane majke Jaranović S (Sabrija), koja je izrazito viteški i stoički podnijela tragičnu sudbinu, kada je u vihoru rata izgubila svoju braću, supruga i brojnu familiju i herojskim podvizima uspješno podigla svoja dva sina, koji su rođeni u ratu pod padnima Tajana, u Mahoju kod Zavidovića u srcu Bosne. Tu su i ostali jedinstveni likovi Ismet M. (koji ostavlja ratnički amanet, borcu u rovu) , Ilija Orben, savršen borac (moralna paradigma) iz rata (čija je rodbina doživjela nemjerljive gubitke), simbol čvrstine, požrtvanosti i poštenja, katolički Župnik, paradigma ljubaznosti, razumijevanja i dijaloga za Putnika namjernika, Krsto brko, sa ničeanskim mustacima symbol poslovnosti i ubjedljivosti. Najzad, lik Vahida Vatreše, koji je sinonim i metafora spasa i humanosti i drugi likovi koji navim vraćanjem romana zaslužuju da budu navedeni i opisani. Jasno, svi ovi likovi, bezbeli, doprinose, da je autor upravo preko njih dominantno, došao do otkrivanja svog filozofskog, pjesnickog, književnog i nacionalno- kulturnog idenditeta. Pored spomenutih likova, pažnju čitatelja privlače likovi Mehmed, Husein, Krsto i drugi.

Prema tome, neophodno je i psihološko-filozofsko poniranje u dubine strukture romana, kao i u otvaranju njegovih likova koji zrače ljudskošcu i iskrenošcu, bez obzira kroz koje su patnje prošli, svi oni su sačuvali ljudsko dostojanstvo, po čemu ce ovaj roman biti prepoznatljiv u suvremenoj bosanskoj, makedonskoj, balkanskoj i da otvoreno naglasim europskoj literaturi. Njegova posebnost je u tome, da će svaki putnik za vikend, ili za svoje putovanje uzeti. Muhicev roman “Putovanje u Tajan” za svoje druženje i podsjećanje, da i sami naprave svoj zapis o smislu putovanja.

Primjera radi, brojni su muslimani, odvojili znatna sredstva za obavljanje Petog šarta, tj. odlaska na HADŽ. Mali broj vjernika je ostavio zapis o hadžiluku. U tom smislu, bez obzira što je autoru ovih redova poznato, da je pisac i filozof F. Muhic obavio hadž, možemo reci, pouzdano da je ovim romanom on uspješno obavio jedan doista veliki hadž, jer je svoje jedinstveno desetodnevno putovanje, kroz prizmu svojih odabranih likova, ispisao najljepše stranice, nakon Platona, Kjerkegora, Ničea, Kafke, Jaspersa, Kamija, Sartra, Selimovića i drugih velikana najljepše stranice svjetske literature. Zato se Muhićevom romanu i njegovim plemenitim likovima treba i valja vraćati kako bi sačuvao insan sebe i sačuvao od apsurda koji kruži ovim pobjesnelom dunjaluku, gdje hobsovski rečeno svud oko nas kruži “belum omnia contra omnes” (rat svih protiv svih). U tom kontekstu Muhić nas podstiče sokratovskim pokličem, da putovanjem nađemo Sebe, što je istinski cilj ne samo filozifije vec i istinske humane literature.

Muhićev postmodernistički roman – Sustet realnosti i imaginacije ideja

Gledajući u cjelini, književni kritičari i estetičari koji budu sistematski proučavali Muhićev roman “Putovanje u Tajan” će biti pred velikim izazovom, kako odrediti i vrijednovati ovo dragocjeno djelo!? Jasno, u prvi plan čitatelju dolazi ideja putovanja, a nije putopis, već jedna svježa postmodernistička forma romana, koja nije stvarana po tradicionalnom modelu. Jer, pisac prikazuje jedan složen trodimenzionalni tok ideja, prošlih događaja i doživljaja s ciljem da čitatelja podstakne na osmišljavanje tokova budućnosti , gdje dominiraju do perfekcije jezički oblikovana objektivna i subjektivna osjećanja likova. Jasno, putovanje, kao način egzistencije, se odvija kroz svijet ideja koje dolaze iz svojevrsnog, hegelovski rečeno, apsolutna sjećanja, porađanja ideja. Bez sumnje, u žanrovskom smislu i obliku, autor svoj roman izvodi iz neobičnog stvaralačkog “ putopisa” , kojem daje nove kreativne tonove misaonog diskursa, koji se manifestuje kroz ključne motive putovanja, kao načina ostvarivanja egzistencije i potvrđvanje idenditeta. Zato, ovdje dolaze do izražaja kategorije vremena i prostora, koje su značajne za razvoj ideje romana, kao što su iste kategorije došle do izrazaja u epovima, posebno “Ženidbe Smailagic Meha” – slavnog bošnjackog i sandzačkog Homera – Avda Međedovića (1866, – 1953.), gdje tokovi radnje pjesme traže širinu djelovanja. Ovdje ta širina u Muhićevom kontekstu dobija, umjesto epske raspjevanosti – nastaje postmodernistička romanesnkna forma. Poznata je činjenica iz historije i teorije književnosti da , nakon završetka epohe epova, nastaje doba romana. O tome svjedoče ideje kako se kreću junaci, prvo u epu, zatim u romanu. U ovom konkretnom slučaju, imamo pred sobom piščevu osobenu izražajnu sposobnost spontanog kombinovanja esejističko-novelističkog, s jedne i filozofsko-pjesničkog stila u jeziku dočaravanja raznih situacija kroz razne ideje osjećaja i opise raznih pejzaža kroz koje je glavni junak prolazio povezujući sve te doživljaje sa vlastitim idenditetom egzistencije, gdje dolazi do izražaja suvremena forma pripovjedanja, kojom autor vrlo uspješno i originalno opisuje svoju ideju, kojom je nošen tokovima putovanja, kroz dogadjaje, ljude, životinje i utiske koje je spontano sreo, a sve do perfekcije imaginacijom dovedeno u red, kao u netkom savršenom orijentalnom filmu . Tako da je to zamišljeno i ostvareno putovanje izraslo u otvorenu formu postmodernističkog romana iz kojeg se mogu izvoditi, teorijski rečeno, egzistencijalistički tipovi diskursa. Iz tih razloga, ovo djelo postaje opće obrazovna literatura, u kojem se putovanje transfirmira u post modenističku romanesknu formu, kojom se u mnogo čemu nadvisuju čuvena djela, primjera radi, Bajronova “Hodočašca Čajlda Harolda”, te Dz. Svitova “Guliverova putovanja”, Volterov “Kandid”, Steronovo “Sentimentalno putovanje po Francuskoj i Italiji”, Ž. Verna “ Dvadeset hiljada milja pod morem”, E. Alan Poa “Avanture Gordona Pima”, M. Crnjanskog “Ljubav u Toskani” i drugi spisi.

Jasno, Muhićev roman potrebno je jedno normalno vrijeme , vrijeme mira i sigurnosti da se shvati. Jer, naše čitanje je nastalo i teklo u teškim trenucima kada bijesni rat između Rusije i Ukrajine, kada insan ne može biti izolovan i ostati ravnodušan na ispoljavanje javnog zla. Posebno nam te okolnosti stvaraju teškoce u osmišljavanju zaista sjajnog Muhićevog romana “Putovanje u Tajan”, čiji nadahnuti tekst nas je čuvao od krstarenja ratnih raketa i riječi prijetnji i presije na sve strane dunjaluka. U takvoj situaciji sjetismo se temeljnog studiranja Hartmanove kultne “Estetike” (prije pet decenija), kao i okolnosti da je filozof ovo djelo pisao u podrumskom skloništu za vrijeme Drugog svjetskog rata, kao i mnogo vakta ranije Rene Dekart je svoj legendarni spis “Riječ o metodi” pisao pod vojnin šatorom, dok je kao mobilizirani ratnik “vojevao” za ratne ciljeve Francuske. Zato, se nadamo boljim vremenima, da se ponovo vratimo, s dužnom pažnjom, Muhićevom inspirativnom romanu “Putovanje u Tajan”, koji po svemu sudeći postaje prologomena za poimanje njegove filozofske slike svijeta, kroz koji se mogu tumačiti tokovi modernog društva, kojim se otvoreno zagovara novi način mišljenja tj. postmodernističkog prevrednovanja fenomena idenditeta, čije duhovno obzorje smo nazirali u autorovim ranijim snažnim djelima “Štit od zlata”, “Kapi kiše”, “Islamski idenditet Europe” i drugim.

 Bezbeli, pisac u svom romanu, raskida sa paradoksalnom tradicijom trpljenja, i otvoreno zagovara historijsko ostvarivanja idenditeta Bosne, ukazujući na istinu kroz živi govor svojih junaka romana. U tom kontekstu, kao i kod Selimovića , Kiša, Pekica, Pavića i drugih pisaca koji imaju međunarodnu reputaciju ovdje konkretno filozifija, historijia, antropologija, psihologija ostvaruju svoje tragove u suvremenoj književnoj literaturi, što možemo nazvati postmidernističkim autorovim postupkom.

Roman u tri estetska plana

 Da bi čitatelje podstakao na čitanje ovog djela, želim istaći da Muhićev roman PUTOVANJE U TAJAN je plod identitetske realnosti i imaginacije, koji se estetski i kritički moze tolkovati i sagledavati, kroz tri dimenzije: 1. Predmetno-prikazivački, 2. Duhovno-metafizički i imaginarnni i 3. Povijesno-psihološki aspect.

Jasno, u svojim estetskim planovima uvijek ima na umu kategoriju vremena. Putujući i meditirajući prema Bosni i Tajanu, on je svjestan da se ne može vraćati nazad. Jedino je to moguće sjećanjem i imaginacijom tijekom noćnih magnovenja. Tu nalazimo otkrića bića umjetničkog djela. U trećem planu, dolazi do izražaja putovanje, kroz prostor i imanentno vrijeme, kao kultura življenja i sjećanja. Romanom se, kroz likove junaka, odvija fenomen puta i putovanja kao način egzistiranja. Time se stvaraju i otvaraju pitanja o stvaranju doživljaja. To je način da čitatelj osjeti bit umjetničkog autorovog pregnuća u osobenom jednostavnom jezičkom iskazu. Tom činu je doprinijelo životno iskustvo, da se velika priča može jednostavnim i pitkim izrazom može predstaviti. O tome svjedoči jednostavna ali ozbiljna i misaona komunikacija glavnih junaka, čime se prvi prikazivački plan podize na viši umjetnički nivo. Time se vizija života i egzistencija junaka predstavlja kao moguća realnost. Zacijelo, prisutni estetski planovi se ne odvijaju po utvrdjenim kritičkim zakonitostima, vec je došla do izražaja apsolutna sloboda ispoljavanja umjetničkog djela.

Umjesto završnog razmatranja Prijedlog za Nobelovu nagradu

,,Čovjeku koji je intelektualno viši od drugih, samoća pruža dvostruku korist; prvu, što je sam, i drugu, što nije sa drugima.” Arthur Schopenhauer (1788-1860)

 Promišljaući na kraju ovog ogleda o Muhićevom romanu, ,,Putovanje u Tajan” da bi što jednostavnije objasnili smisao autorove usamnjene ideje o jednom neobičnom putu, ne samo u bosanskoj književnoj, već i u svjetskoj povijesti, pala nam je na um misao njemačkog uglednog filozofa Artura Šopenhaiera iz kraja osamnaestog i početka devetnaestog stoljeća, koji je izrekao gornju misao: ,,Čovjeku koji je intelektualno viši od drugih, samoća pruža dvogubu korist; prvu, što je sam, i drugu, što nije sa drugima”, koja nam otkriva i najavljuje dolazak na svijet dvojice velikana ljudskog duha, Fridriha Ničea (sa kojim je bio i kratko vrijeme suvremenik) i Ferida Muhića.

Da je kojim slučajem živ legendarni gazija Zmaj od Bosne (Husein kapetan Gradaščević), bi skočio sa svog ata sedlanika i čestitao filozofu Muhiću, i rekao bi: Aferim, bolje si vidio moju Bosnu, nego aktualni članovi Predsjedništva na Baščarsiji Ishak bega Ishakovica danas.

Jasno, autor je u više planova svog djela osmišljavao i propitivao svoje originalne hipoteze i sučeljavao ih sa brojnim misliocima, dok je razmišljao putujući pješke prema Tajanu, a moralna i vremenska poruka za novo doba i budućim naraštajima bi bila: kako živjeti i koliko oprezno treba vjerovati ljudima i kakvu unutrašnju strukturu Bosne.

Ovo Muhićevo djelo pripada literaturi Bosne. Kao takvo, ono svjedoči, da iako je autor najviše vremena života proveo u Skopju, on nikada nije otišao iz Bosne. Zacijelo, djelo je sazrijevalo u autorovom bitisanju i kao takvo ono je plod velikog životnog stvaralačkog nadahnuća.

 Roman “PUTOVANJE U TAJAN” je ozbiljno umjetničko djelo, koje kao takvo zaslužuje jednu briljantnu estetsku analizu i studiju. Koliko smo u tome uspjeli nije moje da prosuđujemo, ali svakako svesrdno druge kritičare, interprete i čitatelje da podstaknemo da se temeljno bave ovom tematikom.

Poruka ovog romana jeste, da je prijateljstvo najveće etičko pregnuće. Brojni prijatelji koji su se našli u prilici da spase živote živote na Drinskom mostu, gdje su glave letjele i obojile rijeku. Takvih primjera ima više u djelu.

Zacijelo, Muhićev roman PUTOVANJE U TAJAN, je originalno literarno djelo koje posjeduje relevantne univerzalne umjetničke, estetske, etičke i kritičko- aksioloske kvalitete raskošne leksike i stvaralačke kreacije. Kao takvo, ovo umjetničko djelo zasluzuje da bude nominovano, ako blagovremeni bude prevedeno i objavljeno na engleskom i arapskom jeziku, za najveća književna priznanja.

Pisac je nošen Kafkinim idejama povjerenja, kao i postojanju skrivenih pitanja, koja su nosila glavnog junaka, koji putuje od Skopja preko najvećih vrhova Šare i drugih planina donkihotovski, pri čemu je za deset dana do Tajana, kao osamljeni putnik prešao golemi Put. To je jedan sjajni argument u potrazi za zlatnim runom, kako sam priznaje. Zatim, kroz deset noći imaginarnih putovanja, u snovima reminisencija, imaginirnih putovanja, kako bi se vinuo do znanja o sebi. Iz tih pra-sjećanja izrastao je Tajan i junakova Odiseja.. Jasno, razvila se perfektno razvina fabula romana, koju čitatelj treba da doživi samim činom pažljivog čitanja, gdje se planina Tajan javlja kao istinski cilj, a to je Bosna, kao smisao podizanja svijesti o idenditetu. Tako je nastalo djelo “Putovanje u Tajan”. Pisac na kraju djela svjedoči “… TAJAN – moje putovanje otkrilo mi se kao alegorija cijelog mog života. Nadraslo je ne samo okvire jedne avanture, nego i proporcije putovanja do mog vlastitog izvora, prepoznatog kao TRAGANJE ZA BOSNOM! …” I dalje “ da je …putovavanje u Tajan bilo paradigma cijelog mog života, odgonetka smisla svih mojih putovanja i svih mojih traganja. Život jeste putovanje u TAJAN, u to nepoznato, nezapamćeno, ali i nezaboravljeno područje iz koga smo svi došli, sve do onih najtajnih žilica naših korijena!

Sve što nastaje, sve što se rađa, dolazi sa istog mjesta, iz onog zajedničkog tajnog svijeta iz koga potiče sve na ovom svijetu, pa i sam ovaj svijet, i svi svjetovi! Na kraju, i na početku svega jeste TAJAN, iz koga smo svi došli i u koji ćemo se jednom svi vratiti.”- Zaista, izazov da se vratimo knjizi i dovoljno je razloga da čitate i tumačite Muhićev roman “Putovanje u Tajan”.

Prema tome, zapamtite, ako je 1961. Godine, pripalo najveće svjetsko priznanje jugoslavenskom piscu, za krivu sliku o Bosni. Na potezu su književna i umjetnička udruženja iz BiH, ukoliko su posvijećena pregnuću da se čuje glas Bosne u svijetu i da prepoznaju istinske vrijednosti ovog djela i da istaknu relevantnu nominaciju. Prema tome, evo prilike da nagrada pripadne Muhiću za djelo PUTOVANJE U TAJAN, kao prava književna slika o Bosni. Tko je skeptičan na ovaj stav, nek pročita ovo sjajno djelo. Nama predstoji da napišemo hermeneutički spis – Kako čitati Feridov roman. Zato, čestitamo autoru i izdavaču za ovaj veliki poduhvat, nadajući se da ce uskoro biti objavljeno i međunarodno izdanje ovog remek djela bošnjacke i europske literature. Nastavićemo sa daljim promišljanjem Feridove egzistencijalističke fenomenologije i hermeneutike romana, jer to obavezuje njegov kompleksan opus. Za sada smatramo dovoljnim razlogom da se čitatelji i kritičari ozbiljno posvijete promišljanjem autorovim porukama u romanu PUTOVANJE U TAJAN. Oni koji budu shvatili ovo djelo, imaće razloga da promišljaju istinsku viziju Bosne. Za sada, Bosna je samo Tajan-tajna u ogledalu i sjećanju Ferida Muhića.