Kultura

Ja, Nikola Nikolić

Rođen 1989. godine u Podgorici. Završio Fakultet političkih nauka. Na istom fakultetu odbranio magistarsku tezu o kvislinškim režimima. Objavio tri romana i zbirku priča. Piše književnu kritiku. Umjetnički direktor Međunarodnog podgoričkog sajma knjiga i obrazovanja.

Ime i prezime: Nikola Nikolić

Datum i mjesto rođenja: 26. 07. 1989. Podgorica

Kako provesti sedam dana bez mobilnog telefona: U Zminici, između Durmitora i Sinjajevine, kraj Bojovića jezera. Nema signala ni za šta, osim za uživanje i dubinski odmor. Umjesto za antenu, zakačiš se ležaljkom za dvije smrče i čekaš da se pokaže čuveni serdarski triton, endemska sorta.

Koju osobu najviše cijenite: Od bliskih ljudi, moje najbliže. Od ostalih – trenutno najviše zdravstvene radnike, koji se napatiše evo godinu ne bi li sačuvali tuđe živote, rizikujući vlastite.

Grad u koji želite ponovo otići: U najbliži neki, do Bara recimo. Sad je, nažalost, i toliko nemoguće.

Jelo koje biste mogli jesti svakog dana: Riblju čorbu iz jednog restorana u Zeti.

Kome najviše vjerujete: Nekako mi u startu probude povjerenje osobe koje pokazuju sposobnost za cjelovitu komunikaciju. Svi blebeću, malo ko sluša.

Gdje se najbolje odmorite: Na Durmitoru, ljeti. Gore se ispavam kao međed, najedem kao Depardje, isplivam po jezerima kao Martin Strel, načitam kao otac mi Blagoje, vlasnik gusto naseljene biblioteke. Na kraju se osjećam kao nekakav kiborg. Ništa što podgorički žaropek ne vrati lagano u normalu.

Najbolji dan u životu: Vjerovatno onaj kad sam rođen.

Posljednja laž na koju ste nasjeli: Izborna, prošlogodišnja. Mada, svako glasanje u našim nakaradnim demokratijama zapravo je svjesno nasijedanje na hrpu besprizornih laži.

Koliko ste aktivni na društvenim mrežama: Samo sam na fejsbuku, a čini mi se da mi je i tih nekoliko dnevnih ulazaka premnogo. Umara to udvajanje vlastite ličnosti, ali i taj legalizovani voajerizam.

Najljepši poklon koji ste dobili: Bicikl koji mi je baba kupila za polazak u školu. Stigao je iz Italije malo nakon embarga, zahvaljujući tetku Slobodanu, kapetanu duge plovidbe. Drugari su me gledali kao nekog plejboja. S njim sam počeo zadovoljavati nagon za otkrivanjem novih prostora. Poslije ga je otac donirao Ciganima, a ja sam za inat duplirao točkove.

Omiljena životinja: Afrički medni jazavac. Stravičan lik, nevjerovatan karakter. Kreće se nekako blentavo, kao da je naduvan, ali zalijeće se na leoparda, a prava je noćna mora za zmije, proganja ih do vrha najklimavijeg drveta. Šou od zvjerke.

Omiljeni muzičar ili bend: Evo deset minuta razmišljam o ovome, previše je opcija u igri. Onda da ih zavrtim kao loto kuglice, pa što prvo iskoči. Khruangbin – nešto mi često gode u posljednje vrijeme.

Omiljeni pisac: Hamsun, Miler, Pirandelo, Bulgakov, Haksli, De Bovoar, Bouls, Uelbek…

Posljednja knjiga koju ste pročitali: „Bijeli hotel“ D. M. Tomasa. Sjajan roman u kome se prepliću lična i kolektivna tragedija, u kom se halucinacije pretaču u najjeziviju moguću zbilju.

Omiljeni filmski lik: Ko zna koliko puta sam pogledao „Motmanovo proročanstvo“, a da ni sam ne znam zašto. Ričard Gir u ulozi Toma Klajna: njegove čuvene vodnjikave oči i sinusi na ivici zakrečnja, strah i nevjerica u svakom izrazu i gestu. Tako bi otprilike trebalo da izgleda svaki čovjek kome logika izmiče do opasnih krajnosti.

Sportski događaj koji Vam je ostao u sjećanju: Remi protiv Engleza na stadionu Pod Goricom prije deset godina, koji nas je odveo u baraž za Evropsko prvenstvo. U tom trenutku truckao sam se sa društvom u autobusu, negdje kroz noćnu Lombardiju, na početku studentskog putovanja. Nijesmo imali interneta, viber nije ni postojao. Pijane od đus-votke, kojom su nas nesebično napojile kolege iz Beograda, o rezultatu nas je obavještavao drug direktno sa stadiona. Kad je pao presudni gol Delibašića, zadnji dio autobusa pretvorio se u sjedeći korteo. Svaka čast vozaču što je ostao priseban.

Tim za koji navijate: Crvena Stijena, Budućnost, Milan, Minesota Timbervulfsi.

Omiljena narodna izreka: Pregaocu i Bog daje mahove.

Koje pitanje najviše mrzite: Pišešišto?

Vaša najveća nada: Da nećemo biti jedina bića koja su uništila planetu. Dosad su stanovnici Zemlje uglavnom bili žrtve, a presuđivale su prirodne okolnosti. Ljudski rod pokazuje i dželatski potencijal. Za dalja pojašnjenja konusltovati ser Martina Riza („Naš sudnji čas“) ili genijalnog Dejvida Atenboroa i njegovu knjigu „Život na našoj planeti“.

Back to top button