Uz „Ivicu“ do ivice sa AleksandromIstina bez bajke

„Nemoguće je objasniti drugome
gde se tačno nalazi ivica,
onaj ko to zna, već je prešao.“
— Aleksandra Nešković

Granica je uvijek mjesto susreta – između poznatog i nepoznatog, sigurnosti i rizika, onoga što jesmo i onoga što težimo postati. Ivica nije samo rub staze ili prelaz iz bajke u život, već stanje uma i duše, gdje se suočavamo sa sobom onakvima kakvi zaista jesmo. U tom prostoru, istina se ne skriva iza izgovora, već se ogoljava u svojoj najčistijoj formi. Na početku svake bajke obećana je sigurnost: princ, kraj, istina. No, na početku ove zbirke – samo „Ivica“. Bez kraja, bez krune, bez iluzije.
Dobrodošli na Ivicu.

Aleksandrino pero hoda tim istim puteljkom. Ne da bi pronašla njega, već – istinu. Njena zbirka poezije je ogledalo. I kada ga podigne pred nas, ne vidimo ni bajku, ni iluziju iza bajke. Vidimo ono najneugodnije – sebe. Onakve kakvi zaista jesmo, bez filtera, bez izgovora.

U bajkama se, ono suprotno od dobra, skriva pod plaštom, u tami šume, iza zagonetnih očiju.
U Aleksandrinim stihovima, ono nosi naše lice.
Jer šta je vještica, ako nije žena koja se usudila da kaže „ne“?
Šta je zmaj, ako nije naš vlastiti strah da budemo ono što jesmo?
I šta je „Ivica“, ako nije svako od nas koji je ikada stajao na granici – između onoga što su od nas očekivali i onoga što više nismo mogli postati?

IZGUBLJENI VLADAR

Jedan, bez krune,
bivši kralj
sada sedi na tronu
prekršenih obećanja.
Sam.

Njegova kruna je sada prašina, a obećanja koja je nekada gradio čine presto od uspomena.

Aleksandra svojom zbirkom vodi nas kroz priču koja ne traži da se svidi – već da se prepozna. Njeno pero ne mazi. Ne šapuće. Njeno pero siječe, grebe, ogoljuje. Kao vila iz neke zaboravljene bajke, ona ne daruje lijepo, već istinito.

U svijetu gdje su zmajevi naši strahovi, a vještice sve ono što ne želimo da priznamo, Aleksandra nas vodi pravo do Ivice – tačno tamo gdje sve postaje ogoljeno: granica dobra i zla, svjetla i tame. Tamo gdje bol nije kraj, već početak. Tamo gdje ljubav više nije slijepa.
I onda, baš tamo, istina se rađa.

REINKARNACIJA

Kad umre ljubav,
rodi se istina.

„Ivica“ je dio svakog od nas koji je ikada kročio na ivicu nečega: odnosa, identiteta, vjerovanja u sebe. Borba na ivici nikada nije epska. Ona je tiha, unutrašnja, često nevidljiva drugima. I bolna.

U ovoj zbirci nema šećerne kuće, nema ni vuka…
Tragovi kandži na zidu kažu da je neko ili nešto već prošlo ovuda. Vile ovdje ne spašavaju. One samo šapuću istinu: kad umre ljubav, rodi se istina.

PRINCEZA ČUDNIH SKLONOSTI

Nikada nisam želela da pronađem
princa na belom konju.
i taj život u ružičastom, ne!
Uvek sam tražila
snagu, duh i karakter vuka.
Bolje te vidi.
Bolje te čuje.
Bolje te smaže.

Jer u Aleksandrinoj poeziji, istina nije sretan kraj.
Ona je – početak.

A „Ivica“ nije prelaz između dva svijeta – ona je podsjetnik da granice u sebi nosimo stalno. Da se svaka bajka završava onog trenutka kada odlučimo vidjeti stvarnost. Bez maske. Bez mita.
Bez potrebe da budemo spašeni.

Zato hodamo uz ivicu do „Ivice“.
I ako imamo sreće –
do sebe.