Piše: Božidar PROROČIĆ, književnik i publicista
Zbirka “Ivica” Aleksandre Nešković iz Novog Pazara predstavlja poeziju na rubu tematski i emocionalno. Već sam naslov ivica simbolički upućuje na liminalnost, stanje na međi suprotstavljenih sila i osećanja svjetlosti i tame, nade i očaja, slobode i straha. Pjesnikinja nas uvodi u svijet egzistencijalnog ruba đe lirski subjekt balansira na tankoj liniji psihološke, preispitujući svoje unutrašnje demone i spoljašnje okove. Kroz uvodne stihove сазнајемо да је „žena… neđe između vjekova“biće koje istovremeno pjeva sa svjetlošću i „pleše sa mrakom“. Upravo ta pozicija „između“ definiše ton zbirke Neškovićkina poezija nastanjuje prostor prelaza, ivicu ponora i života, đe se odigrava borba između potrage za slobodom i iskušenja predaje. U ovoj analizi detaljno ćemo razmotriti pet pjesama iz različitih djelova zbirke „Zver“, „Džihad“, „Junak svoga doba“, „Monolog“ i „Strah“ i pokazati kako svaka od njih osvjetljava motive liminalnosti, unutrašnjih previranja i buntovnog traganja za smislom. Kroz interpretaciju tematskih slojeva, stilskih figura i psihološko-društvenih značenja ovih pesama, sagledaćemo i njihov doprinos koherentnosti cijele zbirke.
„Zver“ – na rubu ljudskosti i divljine
Pjesma „Zver“ dolazi u ranom dijelu zbirke kao svojevrsni epitaf jedne ljubavne iluzije i uvod u motiv muško-ženskog konflikta. Ova minijatura od svega неколико стихова ударна је поентирањем: već prvi stih rezignirano kazuje „Džaba.“, da bi naredni izrekli surovu istinu o nepromjenljivoj prirodi subjekta: „Muškarac – vuk. / Onaj koji ne mijenja ni dlaku ni ćud.“ U ovim stihovima Neškovićkina lirska junakinja koristi metaforu vuka tradicionalno zvijeri koja mijenja dlaku, ali nikad narav kako bi opisala muškarca koji ju je razočarao. „Takav je“, zaključuje kratko i gorko, svodeći iskustvo na spoznaju da je bilo uzaludno (“džaba”) očekivati promjenu. Simbolika „ivice“ ovđe se ogleda u tenziji između humanog i animalnog muškarac stoji na ivici između čovjeka i zvijeri, prelazeći prag civilizovanog ponašanja u divlju okrutnost. Lirski subjekt time sugeriše da je i sama gurnuta na rub strpljenja i povjerenja ubijena je „čovekost u čoveku“ pa je na viđelo izbila zver. Tematski, pjesma kritikuje patrijarhalni arhetip „pravog muškarca“ koji često znači grubost i neosjetljivost. Društveno značenje ovih stihova odjekuje u feminističkom tonu pjesnikinja implicitno buni protiv očekivanja da se žena pomiri sa muškom „vučjom“ ćudi. Stilski gledano, „Zver“ je efektna zbog svoje sažetosti i upotrebe aforističkog izraza. Kratke rečenice i eliptična konstrukcija („Muškarac – vuk“) daju pjesmi ton poslovice ili opore mudrosti stečene kroz bol. Ironija je suptilno prisutna naslovljavajući muškarca „zveri“ lirksa junakinja vraća dozu prkosa on jeste zvijer, ali ta spoznaja nju osnažuje da više ne očekuje bajkovitog princa već da sagleda istinu. Ova pjesma postavlja temelj zbirke tako što pozicionira lirski subjekt na ivicu razočaranja, odakle će se dalje razvijati motivi borbe i samospoznaje. Kao deo cjeline, „Zver“ funkcioniše kao upozorenje i prelaz nakon nje, nastupa niz pjesama koje će istraživati šta biva kada se žena nađe oči u oči sa svojim strahovima i nadanjima na rubu emotivnog ponora.
„Džihad“ – unutrašnja borba na životnoj ivici
Dok „Zver“ eksternalizuje opasnost u liku muške zveri, pjesma „Džihad“ seli nas na bojno polje unutrašnjeg svijeta. Naslov, koji asocira na sveti rat, ovđe je metafora za psihološki rat koji lirski subjekt vodi sa sopstvenim demonima. Pjesma je podijeljena na dvije tematske cjeline prva oslikava trenutke iskušenja i skoro predaje, dok druga donosi preokret ka samospoznaji i pobjedi. Već u prvim stihovima personifikovani Đavo opisan kao „crveni, rogati i repati otpadnik“ šapuće joj reči sumnje i slabosti. Lirski „ja“ se nalazi na ivici odustajanja demonski glas je ubjeđuje da nije dovoljno jaka da izdrži „oluju“ životnih nedaća, da će pasti i da treba da se prepusti svojoj prirodi, onoj mračnoj strani koja joj navodno pripada. Ovi stihovi obiliju metaforičkim jezikom oluja predstavlja iskušenja i patnje, dok se „priroda“ odnosi na tamnu stranu ličnosti koju bi odustajanje oslobodilo. Stil je narativan i dramatičan: korišćen je ton unutrašnjeg monologa pun ponavljanja veznika „i“ („I trpljenja. I posrtanja. I nemoći.“), čime pjesnikinja dočarava talas za talasom udaraca koje junakinja trpi. Ritmičko nabrajanje pojačava utisak zamora i osjećaj da iskušenja dolaze jedno za drugim „Mnogo za svakoga.“ stoji zasebno, kao uzdah rezignacije pred gotovo nepodnošljivim teretom. Lirski subjekt se nalazi na rubu liminalna tačka na kojoj bi prelazak na „mračnu stranu“ značio gubitak sebe. Međutim, druga polovina pjesme „Džihad“ donosi snažan obrt i svojevrsnu katarzu. Umjesto da padne, junakinja pronalazi u sebi božansku oluju. Ona se obraća samom iskušitelju sa prkosom: „Vidíš, kad sam se prepustila, ispalo je da sve ima smisla i da sam ja jedna od nebeskih oluja.“ Lirska junakinja preuzima metaforu oluje koju je đavo koristio i preokreće je u svoju korist prepoznaje sebe kao moćnu oluju, dio nebeskog poretka, a ne slabu granu na vjetru. Time pjesma postiže snažan emancipatorski ton prihvatajući sebe, sa svim svojim „tamnim“ potencijalima, subjekt nalazi smisao i snagu. Stih „ipak nisam pala“ predstavlja trijumf na ivici ponora iako je bila slaba i sklona padu, ipak se održala. Zanimljivo, pjesnikinja ovđe uvodi i biblijski motiv pada iz Edena junakinja pita svog unutrašnjeg demona da li njega i dalje boli sopstveni pad iz raja. Ovim retoričkim pitanjem, smještenim na samom kraju pjesme, Neškovićka naglašava moralnu pobjedu lirskog subjekta. Ona aludira da je iskusila iskušenju isto kao što je Satana pao ali za razliku od njega, ona je ostala uspravna. Društveno-psihološko značenje pjesme „Džihad“ leži u poruci o samospoznaji i borbi protiv očajanja ovo je unutrašnja revolucija ženskog subjekta protiv slabosti koju joj nameću i društvo i njene sopstvene sumnje. U kontekstu zbirke, „Džihad“ zauzima centralno mjesto stojeći na sredini puta, ona predstavlja prelazak lirskog glasa iz stanja žrtve u stanje borca, sa jasnom sviješću o svojoj snazi. Na tematskoj mapi „ivice“, ovo je trenutak kada junakinja prestaje da kliže niz ivicu i počinje da se penje uz nju, ka slobodi.
„Junak svoga doba“ između heroja i antiheroja
Pjesma „Junak svoga doba“ uvodi refleksiju o moralnim izborima i cijenama koje dolaze sa odrastanjem. Naslovom se priziva čuveni Ljermontovljev roman Junak našeg doba, ali Neškovićkina obrada junaka sopstvenog doba smiješta se u lični, intimni kontekst. Lirski subjekt započinje ispovijesti tonom sjetnog prisjećanja „Oduvek sam volela slomljene ličnosti, okrnjene junake, antiheroje… nikako nisam mogla da razumem otkud ta naklonost.“ Već ovim uvodnim priznanjem pjesnikinja naslućuje svoju liminalnu sklonost privlače je bića na ivici, „okrnjeni junaci“ koji su daleko od idealne slike heroja. U mladosti je tu sklonost možda smatrala čudnom ili nerazumljivom, ali pjesma bilježi prekretnicu: „A onda sam odrasla i shvatila da sve košta nešto… uvek moraš nešto da daš, nečega da se odrekneš, da bi nešto dobio ili zadržao.“ Iskustvo je donijelo spoznaju o životnom kompromisu odrastanje znači stati na ivicu đe se vaga šta žrtvovati za šta dobiti. Ova životna filozofija uvodi nas u srž pjesme suprotstavljanje heroja i antiheroja kao dva modela morala na suprotnim stranama ivice. Neškovićka majstorski iznosi poređenje koje preokreće klasične predstave herojstva:
„Heroj bi žrtvovao tebe da bi spasio svet,
to je njegovo merilo junaštva i morala.
Dok bi antiheroj žrtvovao svet da bi spasio tebe,
tako prevaga njegov moralni kantar.“
Ovim stihovima pjesma „Junak svoga doba“ dotiče samu srž moralne liminalnosti. Heroj i antiheroj su predstavljeni ne crno-bijelо, već kroz prizmu lične perspektive jedan će žrtvovati pojedinca za apstraktno veće dobro, drugi će žrtvovati cio svijet za voljenu osobu. Tematski slojevi ovđe uključuju preispitivanje šta je istinsko junaštvo da li je to slediti dužnost po cijenu lične ljubavi, ili ići protiv svijeta zbog srca? Lirski subjekt, koji je „upoznala obojicu“, sada razumije cijenu oba izbora. Ona stoji na ivici između dva morala, shvatajući da nijedan izbor nije bez gorčine i heroj i antiheroj gube nešto na tom putu. Stilski, pjesma se izdvaja jasnim, gotovo didaktičkim tonom poređenja. Upotreba suprotnosti (heroj vs. antiheroj) i preciznih glagolskih konstrukcija („žrtvovao bi…“) daje stihovima ritam poslovične mudrosti. Neškovićka ovđe koristi antitezu kako bi istakla paradoks herojstvo nije jednoznačno pozitivno, a ni antiheroizam nije čista negacija sve zavisi sa koje se strane mjerila gleda.
Psihološki, pjesma odražava razočaranje lirskog subjekta u idealizam mladosti i pomirenje sa kompleksnošću života. Društveno, može se čitati i kao komentar generacije („svoga doba“) koja više ne vjeruje u jednodimenzionalne idole, već razumije da su stvarni ljudi slomljeni i „okrnjeni“. U okviru zbirke, „Junak svoga doba“ proširuje motive lične borbe sa relacije žena-muškarac na širi egzistencijalni plan junakinja sada promišlja širi svijet vrijednosti i svoje mjesto u njemu. To je još jedan aspekt ivice ona je na pragu zrelosti, na granici između naivnih snova i realne etike kompromisa.
„Monolog“ i krici anksioznosti
U kasnijim djelovima zbirke, pjesme poprimaju izrazito introspektivan ton i bave se unutrašnjim psihološkim stanjima lirske junakinje. „Monolog“ je snažan primjer takve poezije, praktično studija o anksioznosti i opasnosti potiskivanja emocija. Naslov je ironičan pjesma je monolog upućen samoj sebi ili možda dijalog sa onim potisnutim „drugim“ u sebi, koji je predugo ostao bez glasa. Tematski, „Monolog“ istražuje šta se događa kada osoba uporno odbija da se suoči sa svojim unutrašnjim sadržajima. Prvi stihovi slikovito opisuju tajnu koju krijemo duboko: „Ono što kriješ i od sebe / i odbijaš da priznaš čak i gluvoći“ dakle, misao ili osjećanje koje poričemo čak i kad ostanemo sami u tami.
Motiv ćutanja i gluvoće ovđe naglašava kako lirski subjekt gura problem u apsolutnu tišinu, ne dozvoljava mu ni ime ni zvuk. Međutim, pjesnikinja upozorava da baš to prećutano „te kontroliše iz senke, vreba te, vešto ti pravi zamku…“ . Korišćenjem personifikacije, potisnuti strahovi postaju zlokobni lovac iz sjenke. Slika je gotovo filmska nevidljiva paučina koja se otkriva u vazduhu, ruka koja je nehajno sklanja baš tim činom poricanja čovjek upada u zamku sopstvene psihe. Stilske figure u „Monologu“ izuzetno doprinose dočaravanju psihološkog stanja metafora paučine označava zaboravljene traume, „duge hladne prste… kao kandže“ koje stežu srce i utrobu predstavljaju napad panike u svom fizičkom hororu. Pjesma obiluje senzornim detaljima hladan znoj, tutnjava hiljadu glasova u glavi čime pjesnikinja autentično prenosi iskustvo anksioznog napada. Kulminacija pjesme je prikazana kroz niz kratkih, potresnih rečenica koje oponašaju dah i misao osobe obuzete panikom „Parališe te. Ne možeš da dišeš, da govoriš, da misliš.“
Ovđe Neškovićka upotrebljava enumeraciju simptoma da bi stvorila klaustofobičnu atmosferu čitalac ostaje bez daha zajedno sa lirskim subjektom. Vrijeme se iskrivljuje: „čini ti se da protiče večnost“ u trenucima dok proživljava „sve najgore ishode svega što je ikad bilo ili moglo da bude“. Ovo gomilanje katastrofičnih misli vjerno oslikava vrtlog anksioznosti. Tek u poslednjem stihu dolazi do rezolucije u vidu sarkastične opaske upućene samoj sebi: „Pa ti i dalje nemoj da razgovaraš sa sobom.“
Ova završna rečenica, data u obliku ironičnog savjeta, zapravo sadrži suštinu poruke pjesme ćutanje o problemu dovelo je junakinju do ivice nervnog sloma, do fizičkog i duševnog kraha na ivici izdržljivosti. Psihološko značenje „Monologa“ je stoga upozorenje o pogubnosti potiskivanja trauma i emocija lirski subjekt doslovno živi „na ivici“ između razuma i ludila, dok ne prizna sebi istinu. Društveno, može se iščitati i kritika tendencije da se mentalne borbe guraju pod tepih pjesma afirmiše potrebu za autentičnim dialogom sa sobom, pa makar on bio težak. U sklopu zbirke, „Monolog“ predstavlja vrhunac introspekcije i jedan od najmračnjih trenutaka ivicu ponora unutrašnjeg sveta. Time se nadovezuje na ranije motive borbe (iz „Džihada“) ali ih internalizuje nakon spoljašnjih konflikata i moralnih dilema, fokus se pomijera na unutrašnji ponor preko kojeg junakinja mora preći tako što će konačno progovoriti sa sobom.
„Strah“ prevazilaženje straha ili Pirova pobjeda?
Pred kraj zbirke, pjesma „Strah“ sažima mnoge od prethodnih motiva kroz prizmu iskustva ljubavi i gubitka. U formi kratkog dramskog dijaloga, „Strah“ prikazuje kako lirski subjekt prolazi kroz svoje najveće strahove i to na najokrutniji način. Pjesma počinje priznanjem junakinje voljenom muškarcu: „Plašim da će mi srce ponovo biti slomljeno.“ (zabiljleženo odmah kao „(kliše)“ u tekstu). Već ovđe pjesnikinja koristi metatekstualni komentar oznaka kliše pored izgovorene rečenice ukazuje na samu svijest lirskog subjekta da izgovara otrcanu, gotovo filmsku repliku. Ovim ironijskim postupkom Neškovićka postiže dvoslojnost dok junakinja ogoljuje svoj strah, istovremeno se cinično podsmijeva sentimentalnosti tog izraza, sto je znak odbrane od sopstvene ranjivosti. Muški lik u pjesmi odgovara riječima koje djeluju zaštitnički: „Pored mene nemaš čega da se plašiš.“ ali taj odgovor je označen kao „(telefonska sekretarica)“, sugerišući da zvuči isprazno, automatski, kao unaprijed snimljena fraza. Ovakav opis muškog glasa stvara snažan satiričan efekat i odražava nepovjerenje lirske junakinje u muške izjave. Stilska figura ironije dominira dijalogom iskrene emocije sudaraju se sa frazama, a čitalac naslućuje da će se upravo obistiniti ono čega se junakinja plaši. Centralni dio pjesme potvrđuje slutnju: „A onda je ipak odlučio da mi slomi srce, da mi pomogne da prevaziđem strah.“ Ova rečenica je vrhunac sarkazma ispostavlja se da je jedini način da se strah savlada taj da se najgore ostvari. Muškarac je slomio njeno srce „da bi joj pomogao“ da se više ne plaši.
Time je ispunjen „horizont očekivanja“ (kako stoji u zagradi odmah nakon tog čina), što označava da je junakinjina najcrnja očekivanja muškarac potpuno ispunio. Nakon ovog ironijskog klimaksa, pjesma se završava gotovo ciničnim smirajem: „I zaista više se ne plašim.“ , stoji konstacija lirskog subjekta, propraćena odrednicom „(Pirova pobeda)“. Ova završna napomena aludira na Pirovu pobjedu dakle, pobjedu koja je dobijena uz preveliku cijenu. Junakinja se, istina, više ne boji slomljenog srca, ali samo zato što joj je srce već slomljeno. Psihološka poruka pjesme „Strah“ izuzetno je snažna u svojoj paradoksalnosti ponekad se naših strahova oslobađamo tek kada nas stvarnost naćera da kroz njih prođemo ipak, ono što ostaje nakon takvog iskustva jeste praznina i gorčina. Neškovićka ovđe maestralno prikazuje liminalno stanje posle bola to je emotivna ivica na kojoj nema više straha, ali nema ni nade, samo iskustvo kao opomena. Društveno gledano, „Strah“ može biti i feministički komentar o ponavljanju ciklusa povrijeđivanja u vezama ženski subjekt gotovo sarkastično uči lekciju da obećanja zaštite nisu ništa do „sekretarica“, a da se iza njih krije očekivani obrazac povređivanja. U kontekstu cijele zbirke, „Strah“ stoji blizu završnice i zaokružuje motive suočavanja sa strahom i osnaživanja kroz patnju. Nakon svih prethodnih „ivica“ – ivice razočaranja („Zver“), ivice očajanja i nade („Džihad“), moralne ivice („Junak svoga doba“), ivice razuma („Monolog“) ovđe je ivica straha konačno pređena. Cijena prelaska je visoka, ali iskustvo lirski subjekt pretvara u novu vrstu snage više se ne boji, makar njeno povjerenje u ljubav ostalo na dnu ponora.
Kroz ovih pet analiziranih pjesama jasno se ocrtava pjesnički senzibilitet Aleksandre Nešković odvažan, introspektivan i buntovan. Njena poezija nastaje na ivici ličnog iskustva i univerzalnih istina, spajajući intimnu ispovijest sa društvenom kritikom. Neškovićkina lirska heroina je istovremeno ranjiva i prkosnaž i kada je slomljena i preplašena, ona progovara snažnim glasom, preispituje sebe i svijet oko sebe, odbija da ćuti. Upravo taj buntovni duh i emancipatorska nota izdvajaju je na savremenoj književnoj sceni.
Neškovićkina zbirka “Ivica” doprinosi savremenoj poeziji svojim autentičnim ženskим glasom koji ljubavi ne pjeva već promišlja, koji se ne boji da uđe u tamne zone psihe i tamo pronađe iskru smisla. U tematskom pogledu, pjesnikinja u ovoj zbirci hrabro spaja suprotnosti ljubav i gubitak, želju za pripadanjem i težnju za slobodom, svjetlost i tamu pokazujući da se istina o duši nalazi upravo na njihovim međama. Njen stil karakterišu oštre metafore, neočekivane ironije i jezička sažetost koja pogađa pravo u suštinu emocije. Svaka od analiziranih pjesama gradi arabesku jednog bogatog unutrašnjeg svijeta na ivici ivici provalije, ali i ivici preobražaja. Doprinos Aleksandre Nešković savremenoj poeziji ogleda se u tome što je progovorila o iskustvima mlade žene XXI vijeka o bolu, strahu, buntu i nadi jezikom koji je istovremeno lirski suptilan i pristupačno snažan. Njena poezija pomijera granice dozvoljenog emotivnog iskaza, ohrabrujući i čitaoca da zakorači preko vlastitih ivica i tamo možda pronađe novu slobodu, makar ona došla kao Pirova pobjeda.
