KROZ OGLEDALO REVOLUCIJE: Čitajući Dina Burdžovića kao Jasmina u zemlji čuda

„…nekada sam ti od praznog papira pravio vječnost.”
– D. Burdžović

Neke pjesme se ne čitaju – u njih se upada. Ne pratimo ih redom, već ih otkrivamo kao zagonetku, kao snove koje nismo sigurni da želimo da protumačimo. Tako sam doživjela pjesme Dina Burdžovića. Čitajući ih, osjetila sam se kao Alisa u zemlji čuda: ne zato što je svijet bajkovit, već zato što mu logika izmiče, a značenja ne miruju. Ovdje, sve je poput svjetlucavih snova i čudnih stvorenja koja nas vode, ali u smjeru koji ostavlja više pitanja nego odgovora.

Bila sam Alisa, ali ne u čudesima – već u zemlji izgubljenih odnosa, u zemlji raspadnutih značenja. Ovdje sve ima lice i dno, ogledalo i krater.

Burdžovićeve pjesme podsećaju na nesvjestan put kroz hodnik lavirinta – svijeta u kojem značenja nijesu fiksna, a sve što imamo su nedovršene priče, započete rečenice i ponekad možda neizgovoreni odgovori. I možda upravo u tome i leži slika ovog svijeta: u njegovoj nesigurnosti, u osećanju da sve teče, da ništa ne ostaje, a mi i dalje pokušavamo da se uhvatimo za nešto – nešto što je stalno izmicalo, kao snovi koje je nemoguće uloviti.

Lirski svijet u kojem se Burdžović kreće nije bajka, već neprekidna potraga za smislom, ali bez ikakvih garancija da ćemo ga pronaći. Njegove riječi nalikuju na papire koje ne možemo pročitati, na zakone koje ne razumijemo, na identitete koje ne prepoznajemo. Piše o prošlim ljubavima i stvaranjima koja se ne mogu vratiti, o propustima koji ostavljaju nas u nesigurnosti, kao da smo u trenutku kada smo izgubili onu posljednju šansu da izgovorimo pravu riječ, ali i dalje nastavljamo tražiti odgovore.

Pet pjesama koje se nižu kao tihi dijalozi sa prošlošću otvaraju vrata jednog vrlo ličnog univerzuma – gdje ljubav gubi obrise, jezik propada u simboliku, a stvarnost postaje nešto što treba preživjeti, više nego razumjeti. Svijet u kojem ništa nije postojano, u kojem ljubavi i odnosi nestaju kao magleni oblačci u sumraku, kao čarolije koje su se upravo srušile.

MRTVO SRCE:
EPILOG

„Na promociji
Plastične operacije sna
posljednja je,
u pratnji majke i svekrve,
prišla da traži knjigu.
Bez onih njenih zaumnih bisera:
…te… slično Crnjanskom,
sve su pesme lepe,
osoben stil,
pa ti si pravi književnik.
Zar ne?
Bilo mi je muka, ali dao sam joj,
rutinski, sa posvetom:
Sve je prošlo, postali smo tečnost,
krv u venama smrdljiva je bara,
a nekada sam ti od praznog papira
pravio vječnost,
dok si govorila da nemam dara.”

Svijet koji Burdžović opisuje, nalikuje na bajku koja se okreće naopako – ne na čudesnu, ne na sretnu, nego na onu manje dobru, u kojoj svaka želja ima svoju cijenu, u kojoj je ljubav ujedno i najveći dar i najveći gubitak. I ta misterija – gubitak, neprepoznavanje, traganje – postaje naš vodič kroz snove i stvarnost. Nije čudno što pjesme djeluju kao otkrivene zagonetke u staroj bajci, u kojoj je svaki korak samo još jedno prepuštanje nesvjesnoj magiji.

Burdžović piše iz pozicije čovjeka koji je ostao – u nekom gradu, u nekom tijelu, u nekoj prošlosti. Njegov lirski subjekt luta između muzeja, adresara, propusnica za groblja i Ministarstva za čuvanje snova. Svijet u kojem sve nestaje, baš kao likovi iz bajki, nestaju i odnosi, a jezik, nekada nosilac istine, sada je samo prikrivanje nečega što nismo spremni da vidimo.

„Tražim te odavno.
Pola života uzalud istroših
u putovanjima i zamišljanjima.
U Ministarstvu za čuvanje snova
nijesu te pronašli.
Bar su tako rekli!
Dobio sam propusnice za groblja
ispadaju mi iz džepova
kada trčim u susret
zvijezdi što pada.”

Ovdje su riječi poput začaranih simbola. Na prvi pogled, jednostavne, ali svaki stih nosi svoju težinu, kao u bajci koja se ne završava „i živjeli su srećno do kraja života“, već ostavlja nas da tragamo za smislom, kao Alisa u zemlji čuda. Cvrčak u stihu, umjesto da nas vodi u radost, postavlja pitanje: Ko je još odavno nestao, a čiji tragovi ostaju u zamućenim snovima?

„Šta znači kada
šest različitih slova
čine riječ
a ta riječ je Raskid?
U gradove
u kojima smo se voljeli
više ne idem.
U zjenicama nosim noć.
Sjećanjem odvajam
san od jave i,
mada me voz napominje
da sam nesrećan,
san još traje.
Zatvoren u sopstvenoj nemoći
od milion ćutanja biram
ono vezano za daljinu.”

Svaka riječ postaje poput „čarobnog predmeta“ u bajci – ne samo predmet, već i ključ, vrata koja nas vode kroz lavirint značenja koja nestaju. Dok bajke obično služe da nam daju odgovore, ova poezija nas ostavlja u čudnom neznanju – znanje koje nam je potrebno da bismo preživjeli u svijetu u kojem stvarnost više nije „jednostavna“ i nije usmjerena na sreću.

„Često vadim adresar iz džepa.
Čude me brojevi,
pa ja ne poznajem nikoga
u Novom Sadu!
Onda okrećem brojčanik,
čovjek me ubjeđuje da se znamo,
poznaje i tebe
ali već dugo nije
ništa čuo o nama.”

Zato što je lirski svijet Dina Burdžovića poput ogledala iskrenosti – svakog trenutka možete da sretnete čudne likove, poput onih iz priča koje su se završavale pred ekranom noći. Svjetlucavi tragovi prošlih ljubavi postaju davni sjaj u borbi protiv mračnih sjećanja.

„Po bibliotekama i muzejima
provodim jesenje dane
iščitavajući istorijske knjige.
Naišao sam na zanimljiv podatak:
tvoje ime, napisano unazad,
znači na nekom istočnom,
izumrlom, jeziku
Pojavljivanje bola.
Pravio sam, kasnije,
kombinacije od slova
pa je ispalo:
Prevara,
Cvijet bez mirisa
i Polumolitva.
Volio bih da se ne zoveš tako!”

A na kraju, pjesme ne završavaju kao bajke – nije tu ona scena „svi žive srećno do kraja života“. Pjesma nas ostavlja u polumraku, u susretu sa sopstvenim strahovima i gubicima. No, to je i snaga ove poezije – ona ne obećava razrješenja, ali nas podučava da u nesanici ima smisla, da u imenima ima sudbine i da u svakoj riječi postoji još jedno značenje – ono koje nismo spremni da čujemo.

Pjesme Dina Burdžovića dobile su u mojim mislima novu dimenziju – ne kao one u kojima se nalazimo u čudesnim, srećnim svjetovima, već kao one u kojima tragamo za značenjem, gubimo se i ponovo nalazimo u magiji riječi koja nas vodi kroz svjetove snova i bola. Dok god vjerujemo da negdje, iza svega, još uvijek postoji papir od kojeg se može praviti vječnost.

Kao što Kafka piše u Procesu: „Niko nije toliko sam, kao onaj ko je sam među drugim ljudima.“ Tako Burdžovićev lirski subjekt luta kroz svoje pjesme, tragajući za nečim što možda nikada nećemo naći, ali svejedno – ne prestajemo da tragamo. Jer, sve će to u stvarnom životu prekriti revolucije, snjegovi i šaš…