Sufijski pripovjedač: Farid-ud Din Attar ili Attar iz Nišapura
Kroz svoje prozno djelo "Tadhkirat-ul-Awliya" (Spomenica dobrih), Attar iz Nišapura prenosi bezvremensku mudrost sufijskih mistika, pružajući inspiraciju i smjernice za duhovne tragaoce kroz generacije
Farid ud-Din Attar, poznat kao Attar iz Nišapura, bio je jedan od najvećih sufijskih pjesnika čija knjiga “Govor ptica” predstavlja remek djelo koje još uvijek osvjetljava umove onih koji traže mudrost.
Njegovo manje poznato, ali ne manje vrijedno djelo, “Tadhkirat-ul-Awliya” (Spomenica dobrih), takođe je puno dragulja za sve koji traže put do istine. Ova hagiografska zbirka o muslimanskim misticima je jedino Attarovo prozno djelo. Na početku ovog djela on objašnjava zašto je odlučio pisati o Božjim prijateljima. Osim zahtjeva njegovih prijatelja za takvim djelom, želje da ostavi naslijeđe i ljubavi prema misticima, on ima još jedan izuzetan motiv koji je objašnjen u priči o Džunejdu al-Bagdadiju. Kada su Džunejda pitali o prednostima priča i anegdota iz istorije islama, on je rekao: „Riječi Božjih prijatelja su kao vojnici u vojsci moćnog i slavnog Allaha. Ako je sljedbenikovo srce slomljeno ili se osjeća potišteno, on nalazi utjehu kod ovih vojnika i vraća snagu.” Kao dokaz za ove riječi, Attar citira ovaj ajet: “Mi vam prenosimo priče o poslanicima da bismo kroz njih ojačali vaše srce. U ovim pričama dolazi vam istina, apel i opomena za one koji vjeruju.”
Attar je i sam bio sufija, te su se i za njega, kod njegovih poštovalaca i običnog naroda, poslije njegove smrti, počele vezivati razne fantastične priče. Kada su ga Mongoli ubili, pričalo se kako je držao sopstvenu glavu ispod ruke i jahao konja dok nije pronašao grob za svoje tijelo. Davanje natprirodnih sposobnosti najcijenjenijim među njima je uobičajen motiv nekih sufija. Savremeni turski romanopisac Jašar Kemal citira slične priče o velikanima iz anadolskog naroda u svom velikom romanu “Memed, moj soko”. No, za razliku od ovakvih fantastičnih priča koje se šire i primaju među običnim ljudima, Attarove priče su realistične, skromne i poučne. On nas uči sufijskom načinu života, moralnim vrijednostima i najskrivenijim tajnama, citirajući izreke velikna sufizma.
U prvom poglavlju “Spomenice dobrih” Attar nam govori o Džaferu al-Sadiku. Spominjanje jednog takvog velikana nekom bi se učinilo nelogičnim jer se Džafer al-Sadik ne smatra sufijom. Međutim, ko god bolje poznaje sufijsku doktrinu zna da sufije ishodište svoje filozofije nalaze u duhovnoj praksi Poslanika islama , njegove porodice i ashaba. Čitajući priču o Sadiqu, možemo razumjeti zašto je baš on glavni lik u njoj:
Jednog dana, Džafer al-Sadik viđen je kako nosi skupi kaput. Neko ga je kritikovao govoreći: „O, sine Poslanikov! Ovako se nije oblačio Ehli al-Beyt .” Kada je to čuo, Sadik je stavio ruku u kaput kako bi pokazao odjevni predmet ispod njega. Pokazavši košulju od grubog, vunenog sukna on reče: “Kaput izvana je za oči javnosti, a ovaj je za Boga. Ono što je za Boga držim skrivenim.”
Rasprave o tome odakle potiče ime Sufi su dosta česte. Veliki broj istraživača ove oblasti smatra da pojam potiče od riječi “suf”, što znači “vuna”. Sufije su nosile vunu jer nije bila skupa, bila je skromna i, što je najvažnije, smatrali su da je to praksa Poslanika, ne toliko kao njegov odabir odjeće, već više kao sama simbolika odnosa prema dunjaluku. Vuna predstavlja njihovu nesklonost ovom svijetu i nebrigu za njegove čari. U svijetu mistika važnije je vidjeti šta si odustao da nosiš nego šta su obukao. Rane sufije su odbijale da nose lijepu odjeću visokog profila koja bi im donosila čast i ugled među drugim ljudima na ovom svijetu, jer su sve to smatrali prolaznim i lažnim.
Priča i Džaferu al-Sadiku, na prvo čitanje, potpuno se uklapa u filozofiju ranih sufija. On je nosio košulju od grubog, vunenog sukna, koja je neudobna i koja svrbi, koja u svakom trenutku podsjeća vjernika na prolaznost i surovost ovog svijeta. Ljudi koji su se tako oblačili, a naročito ljudi iz reda Ashab al -Suffa, inspirisali su rane sufije na ovaj vid oblačenja u vremenima kada se muslimanska država širila. Mislimani tog vremena, osim što su postajali materijalno bogatiji, dolazili su u kontakt sa različitim kulturama na područijima širenja muslimanske države, pa su sufije, odabirajući ovaj način oblačenja, nastojali da sačuvaju skromnost i pobožnost prvih muslimana. Svakako je i Džafer al-Sadik, noseći grubu košulju, bio jedan od tih ljudi. Pa ipak, postavlja se pitanje otkud skupoceni kaput na njemu kojim je pokrio grubu košulju? Da li Džafer al-Sadik iz Attarove priče predstavlja prelaz na jedan novi nivo pobožnosti?
Skrivanje iza prividnog luksuza, nonšalantan odnos prema vjerskim dužnostima u javnosti, skrivanje dobrih djela, nekad čak i javno činjenje nekih grijeha, doktrina je kojom se postaje nevidljiv u očima zajednice muslimana . Najvažnija osobina ove doktrine je dosezanje spoznaje da je sve što je dobro od Allaha a sve što ne valja od nas samih. Koriti samog sebe je doktrina vezana za zajednicu Melamija, pobožnih i učenih ljudi koji podjednako ne vole lažnu skromnost koliko i neodmerenu i bahatu pojavnost. Šta više, po Melamijama često je bolje i uspješnije se skriti iza luksuza nego iza lažne skrušenosti. Često je skrušenost u suštini stvarna oholost. Čini se da je Attarova priča o luksuznom kaputu Džafera al-Sadika upravo ukazala na tu vrstu pobožnosti kojoj su sklone Melamije. To što ga je javnost okrivila za nošenje luksuznog kaputa više je “svrbelo” od grube, vunene košulje.
Ibn Arabi, muslimanski pisac, filozof, mistik i metafizičar iz 12. stoljeća, hvaleći Melamije kaže : “Oni su superiorniji od svih jer su našli način da prevaziđu sve obrasce”. Ova osobina je štit od udobnosti i zadovoljstva koje donosi uobičajena praksa pobožnosti i opasnosti od nepotrebnog i lažnog vrednovanja javnosti. Oni se dosledno pridržavaju riječi Džafera al-Sadika iz Attarove priče ” Ono što je za Boga držim skrivenim”.
Svaka priča koju Attar priča nosi moralni princip koji može biti lijek za modernu publiku jer poznaje ljudsku prirodu, njene želje, mahane i slabosti. Attar je za svog vremena uvideo da priča može da nosi poruku kroz generacije pa je uspio da bude karika u tom lancu prenosa. Štaviše, njegove priče bacaju svjetlo na jedan poseban i osebujan, al ipak, do danas, nedovoljno shvaćen mislimanski svijet. Zašto, kako i šta muslimanski mistici napuštaju na svom putu ka stvarnosti-Hakku. U tom smislu, “Tadhkirat” traba biti vodič kroz koji ćemo pronaći principe koji nas mogu voditi na našem vlastitom duhovnom putovanju.
Izvor: Daily Sabah, Kazaljka