Kako sufizam vidi muziku-jezik bez riječi, jezik iznad riječi

Muzika prati čovječanstvo u svakom aspektu života od pamtivijeka, a njena historija je stara koliko i samo čovječanstvo. Rani ljudi su uživali u muzici kroz instrumente napravljene od drveta, kostiju i životinjskih koža. Tokom vijekova, različite kulture širom svijeta stvarale su razne instrumente i melodije, obogaćujući muzički pejzaž. Iako je ova opšta naracija široko prihvaćena, sufije vjeruju da muzika prethodi ljudskoj historiji. Prema njima, muzika je postojala od prvobitnog saveza (“Elest Bezmi”) – duhovnog trenutka opisanog u Kur'anu kada je Bog okupio sve ljudske duše prije njihovih zemaljskih života i učinio da svjedoče o Njegovom jedinstvu. Ovaj događaj simbolizira prvobitnu, vječnu vezu između ljudske duše i Božanskog.

Ovo razumijevanje navelo je sufije da prave razliku između običnih zvukova stvaranja i božanskog. Rani sufiji su preferirali termin “sema” umjesto “musiki” (muzika) kako bi razlikovali božansku muziku koja proizlazi iz svetog poziva od pukih svjetovnih melodija koje zadovoljavaju sebične želje. Termin sema odnosi se i na ritmičke melodije koje proizvode instrumenti ili ljudski glas i na zvukove koji evociraju božansko prisustvo. Za sufije, muzika ne zahtijeva nužno instrumente; Čak je i sam dah muzički ton.

Dah ima jednaku važnost kao zvuk i sema u sufijskoj misli. Razumijevanje kako sufiji gledaju na ljudski dah pomaže nam da dublje shvatimo njihov odnos s muzikom. Dah je kontinuirani ton svojstven ljudskom životu, s ritmovima otkucaja srca i pulsa usklađenim s njim. Sufiji vjeruju da dok dišu, ljudi izgovaraju zvuk “Hû”. Korijeni božanskih imena poput “Ilah” i “Allah” sadrže slovo “he”, a disanje prirodno proizvodi zvukove poput “he”, “ha” i “hi”. Dakle, “Hû” cirkulira s dahom; sam dah uzdiše “Hû”. Mistični pjesnik Niyazi-i Mısri je rekao: “Bez daha, nijedno slovo ne može oživjeti na ovom svijetu.” Slično tome, pjesnik i aktivista Amiri Baraka je primijetio: “Religija mora imati muziku jer duša ne silazi bez pjesme. Duša je naš dah. Bez daha nema života. Puls, tok, ritam – sve se ponavlja u nama.”

Na turskom jeziku, riječ teneffüs (dah) također znači sijati ili zračiti. „Sve što je sadržano u dahu je poput svjetlosti na kraju tame“, metafora koja obuhvata njegov duhovni značaj. Prema Ibn Sini, dah se usklađuje sa svjetlošću, ali ne i sa tamom, budući da je jedina supstanca koja ljudsku hemiju približava nebeskim bićima. Simbolično, ritam daha odražava dva dijela islamske deklaracije vjere: „Lâ ilâhe“ (nema božanstva) ukazuje na porijeklo svega ostalog, dok „illâ’llah“ (osim Boga) ukazuje na povratak konačnom jedinstvu. Dah proizlazi iz božanskog imena “Ar-Rahman” i princip je postojanja.

Tokom života čujemo ritam našeg srca i zvuk našeg daha. Ton daha čini ga čujnim i omogućava nam da čujemo riječi. Zvuk se percipira kroz vibracije koje stvara dah; ton je kvalitet zvuka. Ton daha najbolje percipiramo kada pjevamo, tiho dišemo ili tokom duhovnog pjevanja (“zikr”). Vokalni treneri naglašavaju savladavanje kontrole daha kao temelj pjevanja, što izoštrava našu percepciju tona. John Cage, avangardni kompozitor, rekao je: „Ljudi nikada ne mogu istinski čuti tišinu jer uvijek čuju ton vlastitog daha do smrti.“ Sufi Hasan Lütfi Şuşud dodao je: „Nikada nisam vidio delikatniji instrument od daha.“

Sufije vjeruju da je u vječnosti postojao samo „Jedan“ – apsolutno biće. Ovaj Stvoritelj zapovijeda stvaranjem riječju „Kun“ (Budi) i ono što je po volji nastaje. Božanska zapovijed „Kun“ izgovara se kroz slova kaf i nun, čiji zvukovi uzrokuju naše postojanje. Temelj sveg postojanja su stoga ova slova i zvukovi. Sva stvorenja, bilo potencijalno ili stvarno živa, sadrže zvukove ili slova koja čine osnovu postojanja. Izvor svih zvukova je božanski zvuk pri stvaranju. Prema hurufijskoj filozofiji, čak je i buka predmeta koji udaraju jedan o drugi neodvojiva od Božje riječi.

Korijeni islamskog misticizma leže u Kuranu, koji kaže da je sve stvoreno zapovijedi „Kun“. Slično tome, Biblija počinje sa “U početku bijaše Riječ”, a Evanđelje po Jovanu to potvrđuje. Kuran također uči da će kraj svijeta doći sa zvukom trube anđela Israfila. Dakle, početak i kraj stvaranja vezani su za božanske zvukove.

Ulazak i izlazak muslimana na ovom svijetu prati muzika: pri rođenju se šapuće poziv na molitvu (“ezan”) i izgovara ime; pri smrti se izvode molitve, proglašenje Božje veličine (“takbir”) i kur'anski recitacije – oblici muzike.

Uprkos pozitivnim božanskim značenjima koja sufiji pripisuju muzici, mnogi islamski učenjaci poput Ibn Taymiyyea smatrali su muziku zabranjenom jer izaziva zadovoljstvo i odvlači pažnju od razuma. Pa ipak, sufiji su vjerovali u muziku.

Preuzeto sa Daily Sabah