Mjehurići i pjena,
jednog žalosno vajanog grada.
U haotičnim djelićima,
laganog pokreta ruku.
Cakle se nesvjesno…
Tvrđave nadanja i oblaka.
Tornjevi pogleda.
Vasione prolaznosti i hodočašća.
U bezimenim hodnicima,
davno napuštenog, i opustjelog grada.
A more talasa…
Oluja lagano, ali sigurno nailazi.
I neće zaobići.
I pljusak…
Ostaje samo pijesak.
Ostaje neviđeni trud.
Ostaje vijorenje između neba i sjutra…
Ostaje slomljeni jarbol.
Ostaje zauvijek tu.
Ostajemo usidreni daleko u bezdan.
U mjehurićima i pjeni,
jednog malog talasa.
Talasa, koji podjseća na toplinu,
na obasjavanje sunca.
U tom usnulom, pješčanom gradiću.
