Ja, Božidar Proročić

Ime i prezime: Božidar Proročić

Kako provesti sedam dana bez mobilnog telefona: Prvi dan bih posvetio prilagođavanju – umirivanju uma i oslobađanju od tehnologije. Bez telefona, postajemo svjesniji okruženja, zvukova, mirisa i prizora prirode. Čitanje postaje dublje iskustvo kada se odvija u tišini planine ili uz obalu mora, đe prirodni ritmovi vode do pravog osjećaja spokoja. Naredne dane bih koristio za pisanje, bilješke misli i utisaka, možda čak i započeo kratke eseje ili pjesme inspirisane pejzažima oko sebe. Bilježenje impresija o prirodi i kulturi tog kraja može biti istinski obogaćujuće a pisanje bez prekida doprinosi koncentraciji i kreaciji. Kombinacija čitanja i pisanja, bez smetnji moderne tehnologije, vraća unutrašnji mir i omogućava da se osjetimo potpuno povezano sa sobom i prirodom. Dugim šetnjama i planinarenjem poslednjih dana omogućio bih sebi još dublje iskustvo prisutnosti. Sedam dana bez mobilnog telefona postaje sedam dana istinskog duhovnog odmora i obnavljanja mentalnog sklopa.

Koju osobu najviše cijenite: Osobu koju najviše cijenim nije uvijek lako opisati, jer ta osoba može biti svako ko posjeduje građansku hrabrost da ostane dosljedan sebi, ko njeguje empatiju i saosjećanje prema drugima. Divim se onima koji svojim životom bude druge, bilo kroz riječi, djela ili javnu prisutnost koja govori mnogo više od riječi. Takve osobe, bile one poznate više ili manje obogaćuju svijet oko nas i pokazuju nam snagu koju ima ljudskost.

Grad u koji želite ponovo otići: Kada je u pitanju grad Prag, je onaj u koji bih se uvijek rado vratio, misli mi prvo odlaze ka bogatoj kulturnoj baštini i nevjerovatnom spoju umjetnosti i istorije. Posjeta Muzeju Franza Kafke daje jedinstveni uvid u duh ovog grada kroz oči jednog od njegovih najslavnijih književnika, čiji su duboki, misaoni radovi zauvijek obojili modernu literaturu. Uz Kafku, tu je i spomen na Jaroslava Hašeka, čiji lik Švejka živi kao simbol humora i satire kroz izazove vremena. Prag je takođe dom izuzetnih umjetničkih djela poput Nacionalne galerije, đe se mogu viđeti djela Alfonsa Muhe, velikog slikara čija je secesijska umjetnost oblikovala vizuelni identitet grada. U Palati Kinski smješteni su Muhevi radovi iz ciklusa „Slovenska epopeja,“ čime se ističe češka nacionalna i kulturna baština. Nezaboravan je i spomenik Janu Nerudi, književniku koji je inspiraciju nalazio u uskim uličicama Male strane, dijelu Praga u kojem svaka kaldrma krije po jednu priču. Prag je grad kojem se vraćam kako bih obogatio svoje misli i pogledao svijet kroz oči njegovih velikih umjetnika.

Jelo koje biste mogli jesti svakog dana: Jelo koje bih mogao jesti svakog dana je domaća pita krompiruša – jednostavna a bogatog ukusa, koja uvijek podsjeća na toplinu doma. Svaki zalogaj donosi savršen spoj hrskave korice i mirisa starog ognjišta i starih peći. Kulinarsko zadovoljstvo kojem se uvijek rado vraćam. Pogotovo ona pripremljena ispod sača.

Kome najviše vjerujete: Na pitanje kome najviše vjerujem, kao književnik odgovorio bih da je to prije svega riječi, jer ona ostaje svjedok misli i vremena. Riječ je ono što oblikuje svijet oko nas, nosi težinu istine, povezuje ljude i prenosi duboku iskrenost koju rijetko nalazimo u svakodnevnim razgovorima. Vjerujem riječima koje su promišljene, koje imaju dubinu i autentičnost i koje se ne povlače pred izazovima. U književnosti i životu, vjerujem onima koji govore iz srca, jer takve riječi ostaju upamćene, baš kao i osjećaj snage koji one donose.

Gdje se najbolje odmorite:  Odgovor je uvijek Lovćen – legendarna planina koja u sebi nosi istoriju, tradiciju i duh Crne Gore. Lovćen nije samo planina; to je Sveto mjesto đe se susreću priroda i kultura, mjesto na kojem su se kroz vijekove ispisivale najljepše legende. Kada sam na Lovćenu, okružen veličanstvenim vidicima i netaknutom prirodom, osjećam se povezan s korijenima i nasljeđem svog naroda. To je utočište đe svaki vjetar, oluja ili bura nosi mirise Mediterana a svako stablo bukve krije priče o junaštvu i mudrosti. Na Lovćenu u tišini i veličanstvenom pejzažu, nalazim istinski mir i inspiraciju, odmor koji duša rijetko đe može pronaći.

Najbolji dan u životu: Najbolji dan još uvijek čekam, jer svaki dan nosi priliku za novu radost i otkriće. Kao književnik, najbolje trenutke pronalazim u onim tihim, neopisivim trenucima kad riječi pronađu svoje pravo mjesto, kad inspiracija dođe iznenada, ili kad doživim susret koji me podstakne na dublje promišljanje o svijetu. Najbolji dan nije uvijek onaj najveličanstveniji, već onaj u kojem osjećam istinsku snagu i povezanost sa sobom i drugima, ili mir koji dolazi iz spoznaje da su jednostavni trenuci često najvrijedniji.

Posljednja laž na koju ste nasjeli: Posljednja laž na koju sam mogao nasjesti? Iskreno, ne nasijedam lako na laži jer vjerujem u snagu strpljenja i dopustim da vrijeme bude moj najbolji sudija. Kao književnik, naučio sam da posmatram ljude i događaje sa distancom, jer kroz vrijeme svaka maska pada a istina se otkriva u svom punom obliku. Strpljenje je moj odgovor na sve sumnje i nesigurnosti; umjesto brzih osuda, vjerujem u tišinu i čekanje, jer samo kroz njih dolazimo do dubljeg razumijevanja onoga što jeste i onoga što samo želi da izgleda kao istina.

Koliko ste aktivni na društvenim mrežama: Na društvenim mrežama sam prilično aktivan jer smatram da su one savremen način komuniciranja i povezivanja sa publikom. Koristim ih da predstavim svoje radove, misli i projekte, ali i da dijelim kulturne događaje, književne preporuke i inspirativne misli, djela, eseje, reportaže. Društvene mreže omogućavaju da moj rad dopre do što većeg broja ljudi, čime se stvara prostor za razmjenu ideja i diskusiju. Ipak, trudim se da zadržim balans, birajući sadržaje pažljivo, jer vjerujem da i u ovom digitalnom svijetu autentičnost i kvalitea uvijek trebaju biti ispred kvantiteta.

Najljepši poklon koji ste dobili: Najljepši poklon koji sam dobio nije bio materijalne prirode, već poklon vremena, pažnje i podrške od ljudi koji su me okruživali. To su oni trenuci kada neko posveti dio sebe da bi slušao moje ideje, da me razumije ili podstakne da nastavim putem koji sam odabrao. Takvi pokloni dolaze u obliku prijateljskih razgovora, nečije nepokolebljive vjere u mene ili snažne podrške u teškim trenucima. Jedan od najvrijednijih poklona bilo je povjerenje koje mi je poklonila osoba koja je vjerovala u moj rad i motivisala me da nastavim dalje. Taj dar me podsjeća da su najljepši pokloni oni koji ostave trag na srcu i duši, pokloni koji nas oblikuju kao ljude i stvaraoce.

Omiljena životinja: Omiljena životinja mi je vuk, jer on nosi u sebi zov divljine, prirode i opstanka, simbolizuje slobodu i snagu, ali i duboko poštovanje prema svojoj zajednici. Vuk je istovremeno samotnjak i član čopora, sposoban da opstane sam, ali i da pruži zaštitu onima uz koje pripada. Njegova priroda ujedinjuje hrabrost i inteligenciju a njegovo prisustvo odjekuje drevnom mudrošću koja podsjeća na važnost ravnoteže i harmonije sa svijetom. Kao književnik, vidim u vuku simbol trajanja i otpora, stalnog traganja za smislom, čak i u najizazovnijim trenucima. Vuk je simbol i arhetip neustrašive borbe i dostojanstvenog opstanka u svijetu koji se neprestano menja. Vukovi u prirodi, životu i književnosti stalno su u progonu.

Omiljeni muzičar ili bend: Ima ih mnogo, jer muzika je neiscrpan izvor inspiracije i emocija. Ipak, ako moram da izdvojim, onda su to Crvena jabuka i grupa Valentino, jer su njihovi stihovi i melodije duboko utkane u moje najljepše uspomene. Njihova muzika ima moć da probudi nostalgične emocije, evocira slike nekih prošlih vremena, ali i da nas podstakne da živimo trenutke sa više strasti i osjećanja. Pjesme Crvene jabuke odišu toplinom, ljubavlju i jednostavnošću života, dok Valentino svojim tekstovima daje glas generaciji koja je u pjesmi tražila utočište i snagu. Njihova muzika je emotivni most koji povezuje generacije i kao takva vječito će trajati.

Omiljeni pisac:  Moj omiljeni pisac je Meša Selimović, čija Tvrđava, kao i druga njegova djela, na najbolji način oslikavaju dubinu ljudske prirode, unutrašnje borbe i složene odnose između pojedinca i društva. Selimović piše o najdubljim temama – o ljubavi, usamljenosti, moralnim dilemama i potrazi za smislom u svijetu koji često djeluje nepravedno i surov. Njegov stil je jednostavan, ali nevjerovatno snažan, ispunjen mudrošću i lirizmom koji proniče pravo u suštinu čovjekove duše. U Tvrđavi, ali i u Dervišu i smrti, Selimović istražuje filozofska pitanja o slobodi, veri i ljudskom dostojanstvu, ukazujući na neprestanu borbu pojedinca da pronađe svoje mjesto u svijetu. Svaka rečenica nosi težinu promišljenog života a njegovi junaci, uprkos svojoj slabosti i nesigurnosti, odražavaju univerzalnu ljudsku težnju za spoznajom i prihvatanjem. Mešina djela me inspirišu jer podsjećaju na to da je književnost mnogo više od promišljanja ona je putovanje kroz misli, osjećanja i iskustva, ogledalo kroz koje posmatramo sebe i sve ono što nas okružuje.

Posljednja knjiga koju ste pročitali: Posljednja knjiga koju sam pročitao su dva snažna romana, Strah od imena Seada Ramdedovića i Kraj dana Aleksandra Srđanovića, oba prožeta dubokim porukama, borbama i težnjama koje definišu iskustvo života na prokletom Zapadnom Balkanu kako često volim reći. Ovi autori uspijevaju da kroz svoje romane osvijetle najsloženije i najbolnije stranice naše istorije, donoseći priče o stradanjima, gubicima, ali i o malim pobjedama ljudskog duha. Njihova proza nas podsjeća na to koliko su važni osnovni životni principi – poruka „budi čovjek i imaj sabur“ provijava kroz oba romana kao snažan podsjetnik da, uprkos svim preprekama i iskušenjima, sačuvamo svoju ljudskost i strpljenje. Kroz njih, autori nas podstiču da i u najtežim vremenima prepoznamo snagu zajedništva i unutrašnjeg mira.

Omiljeni filmski lik: Moj omiljeni filmski lik je Lado Tajović, kojeg je maestralno odglumio Slobodan Dimitrijević u filmu Lelejska gora, snimljenom po motivima romana Mihaila Lalića. Tajović je lik koji simbolizuje duboke podjele, unutrašnje sukobe i nezalječive rane koje su ostavili ideološki sukobi na našim prostorima. Kroz njega su prikazane sve naše slabosti – unutrašnje borbe pojedinca koji pokušava da opstane i sačuva svoj integritet u svijetu ispunjenom moralnim zamkama i okrutnim izborima. Dimitrijevićeva interpretacija Tajovića donosi nijanse lične i kolektivne tragedije, čovjeka koji, iako razapet između različitih ideologija i savjesti, ostaje nepokolebljiv u svojoj borbi za ono što smatra ispravnim. Tajović je personifikacija žrtve i borca, on predstavlja sve one ljude koji su, usred haosa i rata, pokušavali da zadrže svoju ljudskost dok su oko njih vladale surove podjele. Kroz ovaj lik, Dimitrijević nam daje uvid u kompleksnost ljudskog života na Balkanu, ukazujući na to koliko nas ideologije mogu odvojiti jedne od drugih, ali i koliko smo svi, na kraju, jednako ranjivi. Lelejska gora i lik Lada Tajovića ostaju kao opomena o našoj prošlosti, podsećajući nas na važnost ljudskosti u teškim vremenima.

Sportski događaj koji Vam je ostao u sjećanju: Pa ne pratim tako puno sport da budem iskren. Šah je moj omiljeni, ako ga mogu nazvati sportom, jer šah nije samo igra – to je borba sa samim sobom, sa sopstvenim slabostima, strpljenjem i koncentracijom. U šahu ne postoje fizička nadmetanja ni brzi potezi, već strategija, promišljanje i duboko razumijevanje svake moguće posljedice svojih odluka. Šah nas uči strpljenju, sposobnosti predviđanja i preuzimanju odgovornosti za svaki potez, baš kao i u životu. To je prostor đe se takmičimo sami sa sobom, pokušavajući da prepoznamo svoje greške, da se razvijamo i učimo iz svakog poraza i svake pobjede. Za mene, šah je najljepši izraz mentalne snage i hrabrosti, jer nam otkriva koliko smo spremni da se suočimo sa izazovima, čak i kada izgledi nisu na našoj strani. To je igra koja me  podsjeća da je najveća pobjeda ona koju ostvarimo nad svojim strahovima i nesigurnostima. U šahu, kao i u životu, najbolji igrači nisu uvijek oni koji brzo pobjeđuju, već oni koji znaju kako da se povuku, promišljaju i vrate jači, spremni da se suoče sa svakim novim potezom koji im sudbina donese.

Tim za koji navijate: Tim za koji navijam je Rukometni klub Lovćen, koji decenijama predstavlja jednog od najuspješnijih sportskih kolektiva u Crnoj Gori. Lovćen nije samo sportski tim sa višedecenijskom tradicijom– on je simbol upornosti, zajedništva i borbenog duha Cetinja. Kroz sve ove godine, klub je uspio da sačuva tradiciju i ponos svog grada, okupljajući generacije igrača i navijača koji dijele istu strast. Ponosan sam na svaki njihov uspjeh, jer oni ne igraju samo za pobjede već za ime Lovćena i čitavu Crnu Goru, dokazujući da se trud, posvećenost i ljubav prema igri uvijek isplate. Lovćenov uspjeh na terenu i njegova borba van terena predstavljaju pravi primjer patriotizma – vrijednosti koje i mene kao navijača uvijek iznova motivišu i podsećaju na značaj sportskog duha.

Omiljena narodna izreka: Omiljenu narodnu izreku nemam, ali omiljeni citat imam i to od neponovljivog Meše Selimovića: „Opet sam sam. Možda je i najbolje tako, ne očekuješ pomoć i ne bojiš se izdaje. Sam. Učinit ću sve što mogu, ne uzdajući se u podršku koje nema, i onda je moje sve što postignem, i zlo i dobro.” Ove riječi u sebi nose duboku mudrost i podsjećaju me na snagu oslanjanja na sebe, na suštinu samostalnosti i hrabrosti da se suočimo sa izazovima bez oslonca na druge. Selimovićev citat ističe važnost preuzimanja odgovornosti za vlastite postupke i uspjehe, kao i suočavanja sa posljedicama bez straha od izdaje ili razočaranja. Upravo u toj prečutnoj snazi pronalazim inspiraciju, jer ona predstavlja suštinsku slobodu i autentičnost, dvije vrijednosti koje su za mene, kao književnika, neprocjenjive.

Koje pitanje najviše mrzite: Pitanje koje najviše mrzim je ono koje zadire u moje privatne trenutke ili osjećanja, a naročito kada me neko pita: „Zašto pišeš o tome (njemu, njoj)?“ To pitanje me kao književnika, često suočava sa pokušajem da objasnim unutrašnje impulse, ideje i razmišljanja koje nisu uvijek lako objašnjive i koje bi radije ostale između mene i mojih riječi. Pisanje je duboko ličan proces, putovanje kroz misli, emocije i složene svjetove i često nosi dio mene koji želim da podijelim sa čitaocem na suptilan način, bez dodatnih pitanja. Ponekad je najbolje samo pustiti da djelo govori samo za sebe, jer istinska književnost otkriva onoliko koliko želimo da saznamo – ništa više, ništa manje. Smatram da niko od nas nema pravo da izriče sud o tuđim životima, jer samo Bog zna istinu svakog srca i razloga iza svakog postupka. Umjesto da sudimo, bolje je da se trudimo razumjeti, pružiti podršku i pokazati saosjećanje. Jer, na kraju, svi smo mi prolaznici na ovom svijetu i samo naši dobri postupci ostaju iza nas kao istinsko svjedočanstvo naše vrijednosti.

Vaša najveća nada: Moja najveća nada leži u dobroti, humanosti i saosjećanju – u svijetu u kojem ljudi uvijek pronalaze snagu da pruže ruku onome kome je potrebna, da se s ljubaznošću i razumijevanjem odnose prema drugima i da u sebi imaju dovoljno plemenitosti da oproste. Nadam se da će svijet postati mjesto đe će nas razlike spajati a ne razdvajati, đe će empatija prevladati nad sebičnošću i đe će naše zajedničke vrijednosti stvarati mostove između ljudi. Vjerujem da istinska ljudska snaga leži u tome da budemo spremni oprostiti, da prepoznamo sebe u drugima i da, uprkos svemu, biramo da činimo dobro. Moja nada je da, korak po korak, možemo svi zajedno doprinijeti tome da ovaj svijet postane bolje mjesto, mjesto u kojem će humanost biti temelj svakog društva, a dobri postupci trajno svjedočanstvo naše zajedničke ljudskosti. Često znam da kažem: „Neka svako od nas barem jedan dan bude poput Hajriza Brčvaka“ – čovjeka koji je svojim djelima pokazao šta znači nesebično davati, pomagati i ulagati u zajednicu bez očekivanja da će mu se to ikada vratiti. Da barem jedan dan budemo kao on, svijet bi postao svjetlije i bolje mjesto a empatija i podrška postali bi temelj našeg zajedništva.