Kultura

Zapis o slici “Sjećanja” Ajle Dazdarević

Odakle danas i ovdje taj raskorak između onoga što jeste i onoga što bi trebalo?

Zastadoh gledajući ovu sliku. Uistinu, čovjek je sazdan od zemlje. Laici misle da su umjetnici udaljeni od prirode. Ne!

Čini se da se priroda i umjetnost isključuju: ali sastaju se brže nego što mislimo. Tako nas je naučio Gete koji je dobro znao da je priroda knjiga koja na svim stranicama nudi mnogo sadržaja.

A Luj Paster? Što je više posmatrao prirodu, to je više ostao zapanjen i zadivljen djelima Stvoritelja.

Pogledajmo oko sebe i opet pogledajmo sliku Ajle Dazdarević. Taj čardak ni na nebu ni na zemlji. Kuća, taj simbol organizovanog društva, zašto lebdi u magnovenju bajkovitog pejzaža? Zašto zagonetno lebdi? Kakva je sila drži izvan realnosti, izvan gravitacije? Možda sila potiska iz krvi umjetnice koja gleda današnjicu, gleda planetu, narod i grad, gleda kako se udaljavaju od prirode i lebde prema kiču i laži, prema sebičnosti i samoći.

Slika Sjećanje nije slučajno nastala baš u doba kada se ljudi, ionako udaljeni, još više udaljavaju. Nije slučajno nastala ovdje i sada kad pohlepa zalivena divljim kapitalom čupa drveće, zida ogromna zdanja kojima zatvara vidike, sužava puteve i smanjuje igrališta dok se gušimo u smogu, mržnji i zavisti. Slika javlja nekom vremenu budućem da se već sada bezbrižnost doma i čarolija porodice preseliše u prošlost. Relacije svedene na klikove; praznici svedeni na lajkove; riječi svedene na znakove. Srljamo u neprirodnost dok nudimo selfie i usiljenost iza koje se skriva poražena pomirenost.

Umjetnica se ovim djelom ne javlja kao glas ja već kao glas mi. To smo mi koji se već sjećamo bezbrižnosti i topline naših domova.

Indijanski poglavica Bik Koji Sjedi znao je da prirodu nismo naslijedili od djedova i očeva, nego smo je posudili od potomaka. Montenj je prirodu vidio kao zagonetnu pjesmu. Pa ko će braniti prirodu ako neće umjetnici? Pa kada braniti toplinu porodice, ako ne sada kad su mašine ohladile naša srca?

Još jedna misao uporno mi se mota po glavi dok gledam Sjećanja. To je poetički i politički stav Borislava Radovića izrečen u knjizi Neke stvari, i glasi: Treba ostati na zemlji, sve je u tome. Sliku Ajle Dazdarević možemo doživjeti i kao objektivnu informaciju proizvedenu bolnim saznanjem: mi smo se odrodili od zemlje. Lebdimo udaljeni od tla. Zato ovaj tekst završavam riječima kojima sam počeo.

Odakle danas i ovdje taj raskorak između onoga što jeste i onoga što bi trebalo?

Enes Halilović

“Sjećanja”, 2020.
Ajla Dazdarević
Back to top button