Vladimir Dulanović – poezija: BEŠIKA
A ima u nji nako manito dijete…
Šesgodina.
Garavih vjeđa a kose bjelje od đedove
Ne plače, ništa ne zna, ne smije se.
Ne ište ništa.
Ni u krme ni u pašče ni u kokoš
Ne gleda ni u šta.
Samo drelji, zvijera neđe nako
Neđe u ništa…
Ni lopta ni potok ni druga đeca ni mjesec ni sunce
Ni snijeg.
A jok!
Povazdan pošumi arli i ne trepće. Šuti.
Jednom me prutom ofištilo
Dok sam kosu otkivo posred obraza
Zamodri madzarka masnica…
A bola me gladiševina i pecale one mrtve mutave muve i obadi.
I izjedo znoj.
Skočih, polećeh da ubijem dijete manito!
O, iksanu dobri, ne trči ono ko druga đeca! Jok.
No talasa nešta skokimice
Ševrda, zavrzuje onijem tananim nožicama
Baško našivenim, tuđim…
A brzo ko svjetlac
Nemoš uvatiti!
Sve jelovno što mu stave odma pojde
Za trojicu.
A jope kad mu ne daju ništa ono ništa
Po dvadana.
I niđe leći zasnuti neće
Do u bešiki.
Ni u krevetu ni pod klenom
Ni u vajatu ni u sijenu na štali. Jok.
Samo u bešiki.
Poraslo nije
Bešika mu zapripsala.
I kad mjesečine nema
Ono mu se sjakte oči kad spava
Kurjačke plamene
A spava ono.
Ništa ti ono budiboksnama ne zna ni poznaje
Ni majku ni babu ni dzandara ni šumara
Nit govori nit romori.
A daviš, brajko moj što zna u pare!
Na moju mi dušu, nasmije se kad mu daš šta para!
Obrva mu zaigra, beonjače zacakle.
Lijepo te pogleda, milo mu jabogme
Promrndza nešta, namigne …
I po dobru te upamti.
autor: Vladimir Dulanović
Nova Varoš, maj 2023.
