Kultura
Rebeka Čilović-Poezija
rađanje pjesnikinje
Moja majka je nevoljno
pristala da rodi pjesnikinju.
Noć prije
nego što su nastali bolovi
sanjala je
devet suša i jednu kišu.
Teško je podnosila strofe
koje sam joj šaputala.
Nakon trodnevnih muka
nešto nalik epifaniji
obuzelo je majčino meso i moju kost.
Poželjela je da skoči sa balkona.
Sasvim prirodno se sjetila
da je od sto kamila
jedna za trku spremna
prvi rez
U prevodima su mnoge podvale.
Prije nešto više od hiljadu i petsto godina
uzgajivač svinja je u prisustvu sveštenika
presjekao sedam slojeva tkiva,
porodio ženu,
dobio sina.
Kada ga je ugledao, pomislio je
kako će se njegov podvig dugo slaviti.
Tako je zavolio sebe,
ni slutio nije da će to biti danas.
Kao mali bol,
kao izbjegnutu bol,
ubrizgavaju mi veliku injekciju čija se tečnost razliva
i toči kao živa voda u zaprljanom prostoru.
Osjećam prvi rez,
on je kao riječ,
drugi je lakši.
Tako sedam puta kao put hodočasnika
na kojem se preporode samo oni
koji su ukrstili i svoje misli.
Nešto se trese ili me neko trese.
Šta je?,
ponavljam,
a mislim: šta se zbiva?
Doktor mi drži glavu rukom
pobjednika, trijumfuje:
Muško!
pol i rod
Obraćaj mi se sa – To,
nikada isto, iako smo jedno.
Ja sam raspolućena histerija,
u mom polu leži rezignacija
i sve čega biste da nema.
Voljela bih biti morski val
i htjela sam biti – Taj.
Mogla sam biti i živa voda,
nikome nije bila potrebna djevojčica.
To me je načelo i poklopilo,
obraćaj mi se sa – To.
Sigurnije je od roda u kojem je ništa lakše nego
tući, silovati, ubiti.
Svaki bi poželio da nije – Ta.
obloge
Napravi mi splav
onakav kakav su Indijanci pravili
kako bi umakli bijelom čovjeku.
Napravi mi toplu odjeću,
ubij bizona, divlju svinju,
njihovu kožu ogrni na moja leđa.
Slomljene u kožu umotavaju,
valjda tako zarobe i sjećanja.
Što više umotavaš i pakuješ,
to ti kao riba,
sluzava riba, bježi iz ruke.
Odvedi me do pećine,
tamo nas čeka slijepi miš,
kroz njegova krila
vidjećemo dan.
o ćutanju i zlatu
Ćuti, zlatna mi te ukopala.
Pucaju mi kapilari u oku
kada od pet žena nijedna ne zna
šta znači život bez nasilja.
Ne pravi se važna,
to nije za žene,
o himenu govore samo oni koji su
bušili vodene balone.
Pisati
ili
poludjeti.
Oprosti i ti koja si me rodila,
i ti kojeg sam rodila
zbog klimanja
zarad hljeba koji nas hrani.
Možda je sve pogrešno postavljeno
kao lako rušive konstrukcije,
kao vaši u kosi djevojčice čije lokne padaju na čaršaf
dok crni češalj zaranja do kože.
E, tako se ubija jednakost,
tako postajemo sve
besmisleno prisutne.
o Bangladešu
Da nije pjesnik napisao knjigu kojoj je dao naslov
Bangladeš,
ja bih preselila ovo malo zemlje iz saksije i poklonila bih je
Amini.
Tamo zemlje za ženu nema.
Postoje neke kuće koje čuvaju ženske ruke,
oči i međunožja,
udaljene na samo nekoliko metara od kuća
u kojima se uništavaju ženska tijela.
2000 žena i 3000 muškaraca
svakoga dana
plaćaju održavanje kuće za čuvanje djevojčica koje su
rođene eksploatacijom ženskog tijela.
Ko da plati smještaj u kući preko puta?
Ostala je da visi u mračnoj sobi dok se mušterija spremala
da plati,
ostaće da leži u zemlji zemlje koja nije za žene.
francuska rasprava
Naša slova imaju boje:
R kafeno,
kardigan kojim sam prekrila svoje naslage.
A bijelo
kao snijeg koji sam jela sa raznih planinskih vrhova
i nijedan nije ugasio vatru koja je plamsala u utrobi
dok sam te nosila. Jedući ga, postala sam stvarateljka.
J žuto
kao jaje kada se u tiganj prospe i
zapucketa jako,
kao kada ti buše uši,
određuju te.
Negdje na ovom svijetu
mora postojati slovo koje podsjeća na slobodu.
slijepe putnice
Rođene kao siročad
od Istoka do Zapada
slijepe smo putnice
s koprenom rođene.
Naivno smo pružale glas,
u svakom osmijehu svezale majčin lik.
Danas nosim očevo prezime.
(mačka ponekad nosi miša u ustima)
Kao što vidiš, ništa nije moje
i zato me ne pitaj ko sam,
ostavi me da spavam.
o zemljama
Postoje mokre zemlje,
od vlage ženama trule zubi,
ali na usne nanose ruž,
ljepljiv i zelen,
što liči na paprat koja buja
kradući im strpljivo vaduh.
Postoje i suve zemlje:
tamo žene gledaju u objektiv i u svoje ruke,
koža je savršeni podsjetnik za trpljenje.
Postoje zatim i meke zemlje.
Tamo žene ne čine ništa,
nemaju ni ruke, ni zube, ni objektive.
Gledaju kroz prozor
i pitaju se kako bi bježale da moraju preći
više od jedne ulice.
puna linija
Ja nikada nijesam sjela za volan,
volim mjesto suvozača.
Tada mi kuće lete,
drveće ide ukrivo,
i razmišljam da li je od vjetra ili je
moja pjesnička slika takva da se
i živa i neživa priroda zaokreće u stranu.
Ne volim da gledam pravo jer
mi bijele linije na putu uvijek
izgledaju strašno,
jedino što znam je da vozim
kolica –
udahnem duboko i kažem sebi:
ići ćeš pravo.
Ne naučih da
oslobodim svoje ruke, moraju biti meke,
a ipak čvrsto držati pravac.
Kada završim sa šetnjom, bride
mi dlanovi i tada odahnem, jer
nijesam tamo preko žice.
Ovdje sam i sve je mirno,
ovdje žene ne prelaze ništa osim
ulice.
Tijelo mog djeteta je uvezano
zaštitnim pojasom,
ne gleda ga niko preko žice,
i ja na nju zaboravljam, jer čim
stignem kući, ja ispustim jedan
slobodni uzdah:
UH!
i natjeram sebe da se zapitam
kako bih bježala da moram preći
više od jedne ulice.
