PREČICA

Pristao sam da uz odličnu zaradu radim za jednog od najgorih ljudi, za onoga koga se svi plaše jer je nedodirljiv i zakon mu je na povocu. Viđao sam neke ranije nebitne ljude iz čaršije koji su odjednom postajali bogati i u takvim krugovima važni. Istina, bilo je nečega komičnog u toj njihovoj nesnalažljivosti u novom životu jer im blentavi osmijeh nije silazio sa lica čak i u momentima kada ne bi smjelo ili trebalo bilo šta da bude smiješno. Donedavno sam se bavio sitnom preprodajom i nagledao se ljudi koji sa prijezirom pitaju za cijenu moje robe, a i oni i ja znamo da nemaju namjeru bilo šta kupiti od mene, već to rade samo da bi mi pokazali da oni vladaju situacijom: ja robu da prodam moram kako bih preživio, a oni ne moraju da je kupe jer za njih nema značaj pa me zapitkuju i cjenkaju se samo da bi mi tu činjenicu stavili do znanja. To što svoju robu kupujem od lopova, to je  stvar posla. Ukradena roba je samo loše čuvana roba. Kazna za budale. Školu sam oduvijek mrzio. Doživljavao sam je kao robijanje bez zločina. Da je škola dobra, ne bi danas najbogatiji ljudi bili oni koji su bježali od nje kao đavo od krsta. Osjetili su na vrijeme tu podvalu.
Dugo sam ostao budan te noći koju bih nazvao noć odluke. Mislio sam, mislio, i smislio da je rješenje za sve moje probleme približiti se moćnom liku i osjetiti kako izgleda odskočiti iznad običnog smrdljivog i žabokrečinastog svijeta. Ja ionako nisam nikada imao ni malo samopoštovanja i to mi je sada napokon bila velika prednost. Samopoštovanje je samo breme koje čovjeku ne da da raste i postane zapažen.
Osmislio sam plan: Sutra ujutru idem do poznanika koji je već poznat kao novoisplivani i zamolit ću ga da me nekako poveže sa gazdom. Tako i uradih. Dogovorismo sastanak za tri dana.
Sat vremena sam čekao  ispred hotela gdje mi je rečeno da budem. Napokon, pojavi se majmunoliki čovjek, malo poguren, dugih ruku i mrkog pogleda, odjeven po nekoj čudnoj modi: na krivim i debelim nogama uske pantalone, skoro da su helanke, a gore crna rolka i sako boje breskve. Priđe mi i reče: “Ako si budala koja misli da je lako uzeti šefov novac, a ne propišati krv zauzvrat, uskoro ćeš morati samo kožne pantalone da nosiš. Uđi unutra i sjedni za sto iza ugla, onaj do kaktusa.”
Tako i uradih. Nakon deset minuta dođe drugi lik i sjede za stol bez pozdrava, kao da ne postojim. Odradi nešto na svom mobilnom telefonu, a zatim me pogleda onako kako se gleda u pedofila ili silovatelja nemoćne starice.
Vidjeh koliko sam bezvrijedan u njegovom prijetećem pogledu, ali me to nije mnogo pogađalo. Jedan je život. Da bi se uspravio, moraš prvo do zemlje da se saviješ. Sve ima svoju cijenu. Moja glavna snaga bila je u mojoj riješenosti da platim svaku cijenu, samo da dođem do plodonosnog posla i statusa. Nakon još pola sata upućivanja silnih uvreda na račun mog izgleda, pa akcenta, i nepostojećeg pedigrea, on mi pokaza vrata neke prostorije i klimnu glavom da uđem tamo. Ustadoh i uz pokušaj osmijeha pozdravih se sa njim, ali on ni najmanje ne odreagova. Pokucah na vrata i kako niko nije odgovarao, pokucah opet. Kada treći put krenuh da kucnem, neki grmalj otvori vrata i i reče mi: “Jesi li gluv, magare seljačko!!? Ulazi!”
Uđoh, i ne mogu da vjerujem: On sjedi za ogromnim stolom od skupocjenog masivnog drveta u ogromnoj fotelji koja je bila poput trona. Podiže glavu, pogleda me kao što se gleda u patiku koju smo umazali u izmet. Imao sam osjećaj da baš tako i zaudaram.
“Ti si, gnjido, umislio da si dorastao tome da radiš za mene, ha? Ovako: dat ću ti šansu samo zato što volim da pišam po gadovima iz tvog kraja. Ostavi svoj broj ispred i čekaj uputstva. Do tada, jezik za zube i nemoj da čujem da si nekome zucnuo o ovom razgovoru. Napolje!”
Sav srećan izađoh van i odoh do obližnje picerije da počastim sebe jednom dobrom picom. Već tada sam osjetio da počinjem da se preobražavam u nešto novo. Kao kod zmije, počela je da mi se ljušti stara koža. Postajem neko i nešto, to je već izvjesno.
Nakon nekoliko dana, pozvoni mi telefon i lik sa druge strane reče da počinjemo da radimo. Više od ovoga ne smijem vam kazati. To su ozbiljne poslovne tajne. Ponekad me pozovu na muška druženja u vili na periferiji grada i zabavljaju se sa mnom do zore. Tu su i moji poznanici, i mi skupa činimo da gazda i ekipa budu usrećeni. Onda me fino odbace do autobuske stanice kako bih se vratio kući. Zarađujem više nego što sam mogao sanjati. Istina, većina ljudi me čudno zagleda, neki kolutaju očima u svom čuđenju, a neki okreću glavu izbjegavajući čak i pogledi da nam se sretnu. Ali mene to ne dodiruje. Sada sam na vrhu i odatle živ ne silazim. Sahranio sam zauvjek prošle dane. Najljepši dio dana mi je kada u društvu žene i djece brojim pare i obećavam im raskoš i luksuz o kojima nisu mogli ni sanjati, a oni ponosni na mene, ne skidaju osmijehe sa svojih lica.  Istina, sada znam za put kojim su prošli svi kojima sam se divio i koji, kao i ja, nose samo kožne pantalone.