
HALJINE
Najstarija od sestara,
brzo sam izrastala
iz haljina na kojima je
cvetalo lekovito bilje
kome nisam znala ime.
I lakovane cipelice
ubrzo bi bolje pristajale
uskim stopalima
mlađih devojčica.
Kad god bi se, potom,
sestrice zatrčale
prema meni,
odevene u odeću
iz koje sam tek izašla,
trgla bih se od radosti:
možda to sama sebi,
najzad, trčim u zagrljaj.
POKLON
I nama su najzad
doputovale lutke iz Trsta.
Obazrivo smo im prišle,
u želji da ne pokažemo
koliko dugo smo ih želele.
Skrivale smo poglede
pred njihovim krupnim
očima od zamućenog stakla
da ne shvate koliko ih volimo.
Jer ako čuju
kako nam poskakuju srca,
jer ako primete
kako ih zadivljeno gledamo,
otići će da potraže
neke druge devojčice.
One, koje će umeti
da ih uspavljuju kao lutke,
a ne kao rođenu decu,
tek pristiglu na svet,
koji ne ume da se igra lepo,
po tačno utvrđenim pravilima.
Zato im nismo nadenule
ni imena, već smo ih podigle
na regal, raširivši im krinoline.
Zatim smo na vrhovima prstiju
napustile gostinsku sobu,
ne prestajući da mislimo na njih,
kao na jednom prošaputane reči.
RUBLJE
Majka odnosi limeni lavor
prepun tek izbeljenog veša
do žice razapete između
orahovih stabala iza kuće.
Jednu po jednu, uzima naše
majice i dobro ih istresa.
Na lice joj sleću kapljice,
ali ne zastaje: dlanom žustro
poravnava svaki komad rublja
i kači ih drvenim štipaljkama.
Lepršaju na vetru čaršavi,
jastučnice očas zatrudne, belje
od svega što je na svetu belo.
Zadivljeno gledamo kako se suši
ono što ćemo, kroz koji dan,
bez griže savesti, isprljati
vajajući čovečuljke od blata
ili prsnuvši u glasan smeh,
ustiju punih soka od višanja.
MERIMA
Jutra su uvek oštro mirisala na sapun
na čijem omotu se bezbrižno brčkalo dete,
Perući ruke pod mlazom mlake vode,
nikad nisam propustila da se upitam
da li je na slici dečak ili devojčica.
Sapun je sve slabije i slabije penio,
oprani dlanovi sve slabije su mirisali,
a sve oko mene polako se pretvaralo u slova.
Tako sam saznala da se devojčica sa omota
zove Merima, a da joj je prezime Kruševac.
I dugo sam pokušavala da je dozovem,
ali, zadubljena u igru nije me uopšte čula.
Nije videla ništa osim blistavih mehurića
koji je smežuranim prstićima doticala
i kikoćući se, jedan po jedan, slala ih tamo
gde su iz kovrdžave pene odlazili svi osim nje,
koja je umela da živi, a da ne odraste.
IDILA
Videla sam kako trči obezglavljena kokoška
i kako joj baba iz utrobe vadi jaje
oko koga još nije sasvim očvrsla ljuska,
osetila sam kako opojno mirišu
zgaženi tvrdoglavi ružini pupoljci
i kako komšija štavi krzno kunića
koji je do maločas mrdao njuškicom
i čuljio uši da čuje zvuk oštar kao sečivo,
videla sam zauvek skočanjenu krticu
na krtičnjaku, dole, u dnu naše bašte,
gledala sam i kako keruša grize svoju posteljicu,
a zaklanjali su mi oči da ne vidim kako se
na ekranu previše strasno ljube Mira Furlan
i, čini mi da je bio, Rade Šerbedžija.

Olivera (Vuksanović) Nedeljković rođena je 19. juna 1973. godine u Čačku. Nakon završene Gimnazije u rodnom gradu, diplomirala je na Grupi za srpskohrvatski jezik i jugoslovenske književnosti na Filozofskom fakultetu u Nišu. Od 1999. godine radi kao bibliotekar u Gradskoj biblioteci Vladislav Petković Dis u Čačku. Od 2022. godine radi na formiranju Muzeja poezije u ovoj ustanovi.
Objavila je zbirke poezije Vodeni cvet (Gradska biblioteka u Čačku, rukopis nagrađen na 33. Disovom proleću, 1996), Pribor za čitanje (Narodna biblioteka Stefan Prvovenčani u Kraljevu, 2002), Suvlasnici beline (Filip Višnjić, 2006, Beograd) i zbirku poezije u prozi Posteljica (Kulturni centar Novog Sada, 2015). Dobitnik je Nagrade Pero despota Stefana (Gračanica, 2018).
Napisala je knjige priča za decu: Pričino dete (Beograd, Čekić, 2013) koja je nagrađena književnom nagradom Momčilo Tešić), Uspavanka za Mesec (Beograd, Kreativni centar, 2021) i Naša Nada (priča o detinjstvu Nadežde Petrović, Pčelica, Čačak, 2021).
