Politika

Inauguracija Bidena: Posttrampizam kao usud?

Postoji li, uopšte, mogućnost da se svijetska politika "otrese" Trumpovog naslijeđa i nastavi tamo gdje je stala prije 4 godine kao da se ništa nije ni dogodilo?

Priličan je broj analiza ovih dana  koje pokušavaju sublimirati Trumpov, u najmanju ruku,  netipičan mandat i naslijeđe koje ostavlja  Americi, ali i svijetu samom. Analitičari se uglavnom slažu da je Trump Ameriku ostavio, ne samo sa podjelama koje su i ranije bile aktuelne, već i na ivici unutrašnjih  fizičkih sukoba. Rasni problemi, socijalna nejednakost, pandemija korona virusa, imigraija, ekonomski momenat…sve su to problemi koji nisu došli sa Trumpom  ali su svakako, za njegovog mandata, dodatno pojačani. Biće zanimljivo kako će se nova, demokratska administracija postaviti spram svih ovih stvari, imajući u vidu izazove Trumpovog naslijeđa.

Ono što je , makar za nas koji ne živimo u Americi, još zanimljivije jeste nova američka spoljna politika koja će, kako se već najavljuje, pokušati da ponovo oživi stare obrasce  američke diplomatije, da obnovi, ne samo neka prijateljstva narušena netipčnom Trupovom spoljnom politikom, već i da aktuelizuje  neka „stara, dobra“ neprijateljstva , te da se tako vrati na međunarosnu scenu u prepoznatljivom maniru.

U tom smislu jako je zanimljiva analiza hrvatskog novinara i glavnog urednika portala geopolitika.news Zorana Metera koji, kao jednu od prioritetnih zadataka nove američke administracije na spoljnopolitičkomplanu, vidi pokušaj da se Turska vrati političkom kursu koji je skoro nestao 2016-te godine nakon pokušaka vojnog puča. Dijelove njegove analize pod naslovom ” Stiglo vrijeme naplate turske samostalnosti! Hoće li Erdogan izdržati?” prenosimo u natavku teksta.

Meter piše: ” Erdoganova Turska u posljednje četiri i po godine, od pokušaja njegovog nasilnog svrgavanja s vlasti neuspješnim vojnim udarom u julu 2016. g., ostvarila je niz važnih vanjskopolitičkih uspjeha oslanjajući se prije svega na vlastite snage i vodeći brigu ponajprije o vlastitim nacionalnim interesima. Pri tom je često potpuno izlazila iz okvira i uloga Ankari nametnutih kako članstvom u NATO savezu, tako i obavezama koje proizlaze iz pozicije njenog boravka u predvorju dobijanja statusa punopravnog članstva u EU koje joj se obećava već gotovo pola stoljeća uz neprestano nametanje novih uvjeta. Osim oslanjanja na vlastite snage i nove re-islamizacije zemlje tj. odmaka od državnog sekularizma kao ostavštine utemeljitelja moderne turske države Kemala Mustafe Ataturka, turski predsjednik Recep Tayyip Erdogan i krug glavnih stratega turske vanjske politike znalački koriste i potpuni slom poslijeratnog međunarodnog poretka i na njemu zasnovanog odnosa između ključnih globalnih i regionalnih sila, temeljenog, poglavito nakon završetka hladnog rata – na načelu Pax Americana – gdje je sada na djelu pad američkog globalnog utjecaja i jačanje SAD-u konkurentnih država, prije svih Kine i Rusije.

U operacionalizaciji spomenutog turskog vanjskopolitičkog projekta Erdogan je „stao na prste“ mnogim ključnim Zapadnim zemljama, nenaviklim da ih itko sa strane, a najmanje netko iz „njihovog lagera“ – ometa u provedbi njihovih nacionalnih interesa: od Sirije i Iraka, preko Libije pa sve do Južnog Kavkaza i Nagorno Karabaha. Sve redom tradicionalnim zonama snažnog, prije svega francuskog, britanskog a onda i američkog interesa. Uz to, javno im „bacajući rukavicu izazova u lice“ kroz tursku suradnju s njihovom glavnom geopolitičkom i vojnom suparnicom na spomenutim prostorima – Rusijom.

Nedavno je The New York Times objavio kolumnu autora bivšeg američkog ministra obrane Roberta M. Gatesa, koji je tu funkciju obnašao od 2006. do 2011. (u vrijeme George W. Busha i Baracka Obame). Tekst je posvećen obnovi koja je potrebna američkoj vanjskoj politici u skladu s izazovima vremena, a Gatesova prva teza govori o potrebi za pojačavanjem pritiska – ne na geopolitičke protivnike, kako bi se moglo očekivati, već na najbliže saveznike.

Gates se pri tom usredotočio na dvije države koje su si počele „dopuštati previše“. Riječ je o Njemačkoj i Turskoj. Bivši ministar podržao je nedavno uvedene sankcije protiv Ankare, precizirajući kako se radi o “dobrom početku“. Pa ako pogledi na Njemačku u svjetlu djelovanja buduće administracije još nisu u potpunosti jasni (Gates bi i nju kaznio zbog plinovoda „Sjeverni tok 2“), tada o Turskoj već možemo govoriti kao o zemlji koja će se suočiti s teškim vremenima ako će nastaviti ustrajavati na pravu vođenja  suverene politike.

Zapadne dužnosnike i javnost iritira i politička retorika turskog državnog vrha, nerijetko slična onoj Trumpovoj – bez imalo „pardona“, poput slona u staklenoj sobi – često drska i uvredljiva zbog čega se Erdogan posvađao gotovo s kim je god mogao i zbog čega mu mnogi sada priželjkuju neslavan kraj. Smatraju, naime, kako je došao trenutak da Zapad ostavi po strani svoje unutarnje napetosti i krene u združenu ofanzivu na Tursku s ciljem njenog prisiljavanja na neupitnu poslušnost, kako je to bilo u dugom pred-Erdoganovom razdoblju. Pri tom Washingtonu ne trebaju nekakvi parcijalni turski ustupci po pitanju eventualnog iznalaženja kompromisa oko sustava S-400 i sl. Washington treba bezuvjetnu kapitulaciju Ankare, nakon koje će onda, kako smatra, s lakoćom „slomiti“ i „nepokorene“ članice EU, poput Njemačke, ali i Mađarske i Poljske koje ne odgovaraju interesima Bidenove vizije EU.

Je li, dakle, stiglo vrijeme da Turska plati za svoje „grijehe“, ili Erdogan ima svoje adute i silnice na koje može računati i kojima se može obratiti za pomoć u suprotstavljanju spomenutim scenarijima kažnjavanja?”

U nastavku teksta Meter analizira da je uopšte moguće na taj način “disciplinovati” Tursku, obzirom na niz posljedica koje bi takvi pokušaji proizvleli. Meter tu prije svega misli na uticaj koji je Turska, u međuvremenu, nametnula u nizu zemalja, od sjevera Sirije, preko Azerbejdžana do Pakistana, pokušavajući da se nametne kao zaštitinik interesa muslimana. Takođe se Meter referiše na specifičnost odnosa Erdogana i Putina prije svega, ali i odnosu Kine i Turske koji je uzlaznoj putanji.

Na kraju Meter zaključuje:

“Golema geopolitička i geostrateška težina Turske i njena uloga na južnom krilu NATO saveza toliko su veliki da su u mogućnosti „otupiti oštricu“ američkih neoliberalnih globalista tj. učiniti ono što Donald Trump kod kuće 4 godine nije uspio.

Drugim riječima Tursku i Erdogana je prerano odbacivati pa makar to govorio i iskusni stručnjak poput spomenutog ex-ministra obrane SAD-a Roberta Gatesa. Teško je vjerovati kako i on svega ovog nije svjestan s obzirom na dužnost koju je obnašao pa je moguće kako njegove riječi ipak imaju za svrhu samo dodatno jačanje pritiska na Ankaru i proizvodnju straha. Ali strah i Erdogan ne idu zajedno, poglavito sada – kada je njegova vanjska politika postigla tolike uspjehe i pozicionirala Tursku u de facto glavnog predvodnika muslimanskog svijeta. Zato, ko god jednom u Turskoj došao na vlast poslije Erdogana njegovih se dosega neće moći odreći. „Duh turskog panislamizma pušten je iz boce“ i povratka na staro više nema. Za radikalne protu-turske metode (razjedinjeni) Zapad nema niti snage niti volje. Jednostavno je u svojoj bahatosti i pohlepi učinio previše pogrešnih poteza koje je više nemoguće ispraviti, a da takvi scenariji u sebi ne bi nosili i potencijalni apokaliptični karakter. Takav si rizik globalističke elite ipak ne mogu priuštiti”.

Slični članci

Back to top button