Ja, Sedat Vrcić

U rodnoj Sjenici završio osnovnu i srednju školu. Tokom studija u Sarajevu (1986-1991)  jedno vrijeme volontirao u Pozorištu mladih i Omladinskom programu Radio Sarajeva, a poslednje 3 godine svirao gitaru u rok grupi Agarta, a album koji je pripremala nije objavljen zbog početka rata u BiH. Postdiplomske studije upisao u Beogradu, ali ih zbog zauzetosti raznim stvarima razvlači do današnjih, pa i budućih dana. Radio u PIK „Pešter“, Kulturno-prosvetnoj zajednici Sjenice, a od 2003. u Tehničko-poljoprivrednoj školi u Sjenici. Suosnivač, a posljednjih godina i predsjednik NVO FLORES (Forum za lokalnu i regionalnu saradnju).

Ime i prezime:  Sedat  Vrcić

Datum i mjesto rođenja:  3.3.1967, Sjenica

Kako provesti sedam dana bez mobilnog telefona:  Na moru, uz par dobrih knjiga.

Koju osobu najviše cijenite: Najviše cijenim one od kojih sam najviše naučio. Radi se o plejadi izuzetnih osoba, ali mi je ipak na prvom mjestu moj otac, Asim Vrcić.

Grad u koji želite ponovo otići: Baku. Bio sam tamo 2003. godine kao posmatrač izbora. Iako fasciniran sovjetskom arhitekturom, bio sam užasnut  siromaštvom i kršenjem ljudskih prava. U međuvremenu, čujem da se tamo prilike rapidno mijenjaju nabolje, barem sa ekonomske strane (Srbija je dobila neke donacije od Azerbejdžana). Baš bi mi bilo drago sa ove vremenske distance ponovo vidjeti  Baku.

Jelo koje biste mogli jesti svakog dana: Bilo koje jelo od ribe. Volim ribu.

Kome najviše vjerujete: Djeci. Neiskvarena su. Čak i kad lažu, načinom obraćanja prenose čistu emociju.

Gdje se najbolje odmorite:  U prirodi, pogotovu na mjestima gdje ima neka voda. Jedno od mojih omiljenih mjesta u Sjenici su Vrela, gdje voda uvijek glasno žubori, i uvijek u fis-molu.

Najbolji dan u životu:  4. XII 2003, kad su rođeni moja kći Sara i sin Said, a moja supruga preživjela dramatično težak porođaj.

Posljednja laž na koju ste nasjeli:  Prvo da vidimo šta je to laž. Ako Vam neko kaže ,,Kako si?”, a to ga zapravo uopšte ne interesuje, i  to je neka vrsta laži koje nas svakodnevno zapljuskuju, ali rijetko na njih nasjedamo, jer nam ne izazivaju nikakve emocije. Ja bih laž definisao kao izjavu koja nam izaziva emocije koje nemaju utjemeljenje u stvarnosti. Mislim da sam takve posljednji put imao 2012. godine kad su mediji objavili da se na Pešterskoj visoravni gradi najveći solarni park na svijetu, i ta vijest me istinski obradovala, ali se ispostavilo da je predizborna.

Koliko ste aktivni na društvenim mrežama:  Petnaest minuta do pola sata dnevno, što uglavnom zavisi od raspoloživog broja tokena, jer igram slagalicu na Fejsbuku. Takođe, nerijetko uputim po neki  „vrisak“, kao odgovor na svu socijalnu patologiju koja nas okružuje.

Najljepši poklon koji ste dobili:  handmade električna gitara koju sam dobio kao nagradu od roditelja kad je postalo izvjesno da ću studije završiti u redovnom roku. Priželjkivao sam nekog Fendera, a dobio nešto što se nisam usuđivao ni da sanjam. Iznenađenje je bilo neopisivo, jer od početka mog angažovanja u bendu bili su pritisnuti strepnjom da će me muzika odvući od redovnog studiranja. A onda vrlo vrijedna gitara, poklon kojim su mi nedvojbeno stavili do znanja da ne žele da me sputavaju. Tu gitaru imam i danas, spada među moje porodične relikvije.

Omiljena životinja:  Labrador Doni, moj kućni ljubimac. Oduvijek sam volio konje i pse.  Posljednjih godina imam sve više simpatija prema divljim životinjama, jer su ugrožene. I one su sad neka vrsta manjine. 

Omiljeni muzičar ili bend:  Deep Purple, prije svih ostalih. Značajno su uticali na formiranje moje ličnosti.  Imao sam nekih 8-9 godina kad sam prvi put čuo Gilanovu falsetu iz „Child in Time“ i momentalno sam postao doživotni ovisnik o njihovoj muzici, koja je virtuozno iznošenje jasnih, nepatvorenih emocija, u to nema sumnje, slušali „When a Blind Man Cries”, „Perfect strangers” ili bilo šta drugo od njih. A „Smoke On The Water“ bih uvrstio u obaveznu školsku lektiru iz koje bi djeca mogla najbolje shvatiti šta je epska pjesma.

Omiljeni pisac:  Ako moram izdvojiti jednoga, onda je to Alber Kami. „Stranac” me naučio da nije grijeh biti drugačiji i imati svoja autentična osjećanja i razmišljanja. „Kuga“ je djelo koje najbolje od svih koja sam čitao oslikava atmosferu u kom se odvija radnja, ali i svu ljudsku sebičnost i plašljivost, sa mnogim stvarima iz „Mita o Sizifu“ se sad ne slažem, ali je djelo koje svakako upućuje na samostalno razmišljanje i sagledavanje odnosa među generacijama. U novije vrijeme, sve češće se vraćam na takođe genijalno djelo „Pobunjeni čovjek“, valjda zbog osjećaja da se nihilizam širi u epidemijskim razmjerama.

Posljednja knjiga koju ste pročitali: Roman „Kad sam bio hodža“. Autor je Damir Ovčina. Knjiga koju svima preporučujem.  Ako ratovi mogu donijeti nešto dobro, onda su to dobri ratni romani. Kod nas na Balkanu tek 20 godina nakon završetka čitave serije ratova, pojavio se prvi ratni roman koji vrijedi čitati, ali malo je reći „dobar”, jer mislim da se radi o velikom djelu koje je dalo pečat jednom vremenu i cijeloj jednoj generaciji književnih stvaralaca. Iz redova ovog romana izbija iskrenost, tehnika je originalna (mislim da je epitete u potpunosti eliminisao iz upotrebe), filigranski prefinjen stil, neopterećenost ideologijom… Da ne bude zabune: ovo o 20 godina čekanja je konstatacija koja se odnosi isključivo na RATNE romane, inače smo savremenici plejade izuzetno talentovanih romansijera, kao što su Enes Halilović, Elvedin Nezirović, Nenad Veličković, Dragan Velikić…

Omiljeni filmski lik: Džon Malkovič u filmu „Biti Džon Malkovič“. Zamislite da imate glavnu ulogu u filmu u kome ste glavni lik – upravo Vi. Njemu je to i te kako pošlo za rukom. Sam film je za moja shvatanja jedno od ostvarenja koje je pomjerilo krajnje domete sedme umjetnosti. Na neki način je i društveno angažovan jer opisuje filmske zvijezde kao industrijske proizvode namjenjene za nas ostale koje potrošačko društvo takođe pretvara u industrijske proizvode.

Sportski događaj koji Vam je ostao u sjećanju: Mnogo ih je. Najstarija sportska sjećanja sam memorisao 1974: Boks meč Mohamed Ali – Džon Forman, Jugoslavija – Zair 9:0, finale istog mundijala u Njemačkoj, pobjeda jugoslovenske reprezentacije protiv Španije na Mundijalu u Italiji, pobjede košarkaške reprezentacije Jugoslavije u finalima svjetskih prvenstava 1978. i 1990… Ipak, sportski događaj koji mi je donio najviše radosti je pobjeda naše reprezentacije nad Bugarskom 3:2 u posljednjoj utakmici kvalifikacija za prvenstvo Evrope, praćen egzaltiranim komentarom Mladena Delića. Radanović, Radanović, Radanović…

Tim za koji navijate: Liverpul, iz mnogo razloga: Bitlsi su iz Liverpula, Liverpul je po nekim istraživanjima najtolerantniji grad u Evropi, njihovi navijači koji bezrezervno bodre neprestano pjevajući, upravo pjesmom „You’ll Never Walk Alone“ su inspirisali Pink Floyd za album „Fearless”… malo li je? Inače, od malih nogu sam navijao za Partizan, ali u to društvo valjda više ne primaju amatere… Istina, i sad mi povremeno pobude bljesak emocija, kao onim Jojićevim golom Zvezdi 2013. U stvari, kad su domaće sportske prilike u pitanju, možda i nisam toliki partizanovac koliki sam zvezdomrzac.

Omiljena narodna izreka: Kad se riba uhvati u mrežu, dođe joj pamet u glavu. (turska)

Koje pitanje najviše mrzite: „S kim se to dopisuješ?” Pitanje iz opšte nekulture.

Vaša najveća nada: Zdravo i normalno okruženje za zdrav i normalan život moje (i sve druge) djece u budućnosti.