SVE
Ako bih tek na trenutak u mislima potisnuo, ostavio po strani mladost Tvoju, dobrotu, krasotu,
Kada bismo, kojim čudom, makar na čas zaboravili ogromnu našu ljubav
jedinstvenu (A znam, osećam da to nemoguće je.)
Budemo li čak na koji minut, ma samo na neki sekund otplovili, možda i odvojeno, Privremeno,
U neki svetlucavi san javom poprskan,
Samo nas dvoje.
Opet bi u meni, u Tebi, u nama buknulo sazvežđe radosti,
Strasti,
Zablistalo more penušavo, sunce bi nas ovo majsko ogrejalo jače,
Zaustavile bi se ptice u niskom letu, uvis bi voda ponosno potekla,
Crvenim vinom obilato osveštana,
I slana i slatka, ujedno prozračna, glatka.
Kiša bi se modra u dugu pretvorila, u cvetnu božansku magiju,
U kristale bisera emotivnih,
U beskrajnu bajku istine duboke,
U neizrecivu čaroliju.
Na talasima muzike opijajuće sve bi Te opet nosilo k meni,
A ja bih Ti u susret hitao čio, blag a žarom ponesen,
Belinom Tvoje kože i glasnim šapatom privučen.
U očima od žada svetlucavim, u duši lud, uzdrhtao, zanesen.
I svet bi potpuno drugačiji nego pre nas bio,
Rodila bi se oaza nove sreće, blaženstva, vernosti, spokojstva,
Carski zlatno, zeleno, prelivajuće plavo,
U milje zamotano, meko, raspevano,
I nikad prestajalo ne bi,
I nikad divnije, lepršavije bilo,
Celo, ušuškano, milo.
Oko nas, posebno u nama stopljenim, zrelim,
Sve, baš sve, onako kako nevina Ti hoćeš, kako prevreo i ja (po)želim.
Zoran R. Tomić,
U Opatiji, 9. maja 2026.




