Kultura

Ja, Seida Beganović

Rođena u 1961. godine u Zenici, u Bosni i Hercegovini. Sama si zaradila stipendiju za fakultet učešćem u naučnom kvizu iz ekologije. Završila studij filozofije i sociologije u Sarajevu s diplomskom temom o Heideggeru. Radila kao novinar, sociolog, a sada živi u Skopju i piše romane, kratke priče i poeziju. Nedavno je priredila „Malu antologiju neprimjerenih pjesama o ranjivosti“. Ima dvije kćerke.

Ime i prezime: Seida Beganović

Datum i mjesto rođenja: 14. mart 1961. u Zenici , u Bosni i Hercegovini (Bio je utorak, znam jer mi mama nije dala zbog toga da sječem kosu utorkom, a kako su moji roditelji prvo dijete izgubili zbog greške doktora, moj otac je u namjeri da sve bude savršeno još jednom okrečio sobu gašenim krečom i zaprašio nekim mišomorom pa su mamu zadržali duže u bolnici dok ne bude dom bezbijedan od tolike čistoće.)

Kako provesti sedam dana bez mobilnog telefona: A ako već smišljam scenario od sedam dana da mi uopšte treba: evo, otišla bih sedam dana u Istanbul, kome treba tamo telefon. I nisam neko ko baš pridaje značj toj alatki, uz to narušena nam je privatnost, pa lijepi protokoli i maniri. Zvone mi i pitaju gdje sam, a ja se negdje namjerno krijem. Nekad su licemjeri i zovu jer imaju čudne ideje o druženju s vama, pa sam znala da pokrivam jastukom telefon, da ga ne čujem, jer sam kukavica, i ni da se javiš ni da se ne javiš, sve je pogrešno.

Koju osobu najviše cijenite: Istinozborca. Svaku onu osobu s sindromom Knez-Miškin, koja govori istinu, rizikuje, čak i da se izbrukaja nepovratno i neoprostivo. Govorenje istine je vrsta ljubavi.

Grad u koji želite ponovo otići: Treba da se vratitim u Krakov i ostatem tamo. Tamo su mi svi govorili: „O, jak ladna pani!“ i svaki dan pada kiša. Ima toliko antikvarnih knjižara. Tamo bih mogla pripadati.

Jelo koje biste mogli jesti svakog dana: Nešto s orasima ili bademima. Kuhanje je alhemija, mogla bih smisliti neki recept u kojem ima kardamon, badem, crna riža, čili, malo sirove čokolade, meso ili voće, možda i oboje, malo cheryy brandyja. Ili bih jela pitu pitu potopušu kako ju je pravila moja dajđinca Safeta. Sa puno bibera.

Kome najviše vjerujete: Mojim kćerkama, nikom nije stalo toliko do mene, a i znam kad lažu, rašire oči i iskrive donju sunu kao bebe kad se uplaše. Ja njih bolje lažem da sam dobro, da sam vedra i slično.

Gdje se najbolje odmorite: Voda. Ne ona fina ekološka i planinska, nego velika moćna pune demona i fenola. Jedan dio moje biografije je i rijeka Sava, miris mulja i žabokrečine iz djetinjstva kod nane u Posavini. U gradu pokraj velike rijeke, sa dugim kejom.

Najbolji dan u životu: Vedrina je moj poseban dar. Proglašavam dane za dobre bez prevelikih zasluga.

Posljednja laž na koju ste nasjeli: Uvredljivo je kako vam više niko ne smišlja laž po vašoj mjeri, kojom vam pridaje značaj. Pa da kažete da je slab, srami se, želi da vas impresionira ili vas bar zdravo i aktivno mrzi. Sve neke šablon-laži, čak nisu ni laži nego prevare u svrhu otimačine, a vi se bavite egom, kako može da vas tako u oči pokrade, a on ima šablom mangupski. Pričama o izdavčima i producentima, naravno. Ipak, najokrutnija laž na koju sam nasjela je kad sam ispričala temu, ideju i priču romana koji sam završavala, jednom mladom čovjeku kojeg sam uvažavala i kao prijatelja, i on mi je sve to ukrao, i objavio roman o mojoj junakinji, s istim imenom, odnosnom istoj istorijskoj ličnosti, (dok sam bila u bolnici), o nečemu o čemu on nema pojma, pitala sam se tamo šta to nije u redu sa pričom o ljubavi i zašto muškarci biraju moć umjesto žene. To je važna priča u mom životu. Ukrao mi je emocije, i fizički me boljelo, mogla sam da opipam taj krater koji je ostao u grudima. Nedavno mi je, poslije 4 godine, poslije kolebanja pogledao u oči, na jednom proznom festivalu i počeo da priča jednom turskom piscu kako sam dobar autor, da imam plemićko porijeko i znam poljski. To je ona Kunderina – litost koja vas natopi od takve laži da ste nekome bitni.

Koliko ste aktivni na društvenim mrežama: Ne mogu, jednostvano. Eto uljudna sam, ima profil, minimalno me ima. Nisu to mjesta za druženje. Reklamna tabla za koju ne treba super ego, ima svega od filozofije do nezamislivih oblika vizuelnog i verbalnog nasilja. Jedino što sam shvatila od oskudnog uvida da ljudi nisu tako pametni časni kako sam ja mislila, i da je planeta u haosu.

Najljepši poklon koji ste dobili: Džinovska gumica s natipisom „Za baš velike greške“ iz Kopenhagena, španska čokolada s pola kile narandžine kore iz Barselone, čarape od debele vunene koju je plela neka baba u Portu, , vitražni anđeo iz Budimpešte… tako nešto. To su pokloni koje mi nose kćerke s putovanja. Male stvari.

Omiljena životinja: Majmunčić koji pije kineski tuš. I pčele. Izumiru nam i one.

Omiljeni muzičar ili bend: To je uvijek ono što trenutno slušam. Evo ovih dana slušam Toma Weitsa noću. Najvljuju kiše uskoro, ću se možda prebaciti na sonate za oboe ili violončela. Mislim da klima utiče namoj hedonizam u muzici. Evo ljeti, kad na Skopje zalegnu vrućine i omorina, gledam poljske filmove o smrti i kiši Haša ili Vajde s muzikom Penderckog.

Omiljeni pisac: Neće postojati neki takav, ja sam čitač i živim tu avanturu otkrivanja dobrog pisma. Obično se vadim na Borhesvu izjavu da istorija književnosti treba biti istorija knjiga a ne autora, nešto kao u Farenheitu 451. Zadivi me lijepo napisano pismo prijatelja, to je poseban dar, pa rado čitam matematičara Kita Devlina o matematičkom genu i milenijimskim problemima, ili neki naučni rad nekog orintologa iz 19.vijeka u Glasniku Zemaljskog muzeja o zlatnom orlu, u koje je utkano toliko spisteljskog umjeća. Ima toliko dobrih pisaca da bih se zasramila pred tim knjigama da kažem da mi je neki omiljen. Volim mračne autore, kako se kaže. I pokušavam da budem esnefski časna, čitam suvremenike, sve po redu, čega se dočepam.

Posljednja knjiga koju ste pročitali: Vratila sam se na Giorgia Agambena i ponovo iščitala njegov „Homo sacer“, autora koji savršeno uvezuje cijelu tradiciju našeg znanja i tumači ljudsku situaciju danas, gubitak značenja i vrijednosti ljudske egzistencije, imenuje ovo vanredno stanje u kome živimo na Balkanu, gdje je sve i šta da se uradi bezakonje. A uvijek, baš uvijek čitam paralelno nečiju poeziju.

Omiljeni filmski lik: Od Friza Langa Langa naovamo? Nemoguće odgovoriti. Ali recimo prvi koji me fascinirao, a bila sam mala, bio je vitez koji igra šah sa Smrću u Sedmom pečatu, a od žena bila je Lilien Giš na santi leda, lik je bio Djevojka, pretpostavljam. Ja sam filmofil, film estetski doživljavam cjelovitije. Nekad mi je jedan lik svaršen samo zbog jedne dobre replike, ili gesta.

Sportski događaj koji Vam je ostao u sjećanju: Sport je ušao u civilizaciju kao priprema za rat. I to je to. U toj slici meni se sviđa izvidnica, kuriri, odnosno laka atletika, trčanje, štafete, triatloni. Gledala sam nekada olimpijade i navijala za Karla Luisa.

Tim za koji navijate: Navijam za timove mladih ljudi koji prave dokumentarce, redovno. Ili animirane. U Makedoniji se to dobro radi. Sjedimo s kokocama i komšilukom pred televizorom i navijamo za njih.

Omiljena narodna izreka: Demokritova: Pametnom je riječ učitelj…

Koje pitanje najviše mrzite: Mislim da sam mazohista pomalo, ne mrzim, već sam počela da uživam u glupim pitanjima ili zlonamjernim. Mislim da sam najosjetljivija ipak kad mi neko dira djecu svojom glupošču i predrasudama. Vrebaju kao buhe i skaču.

Vaša najveća nada: Nada je scenario u kojem drugi imaju milosti za nas. Sanjarim, mislim da su mi snovi pojeli svu nadu.

Back to top button
Close
Close