Susret na Dugačkoj česmi

Priča se u našoj porodici da, kad se hala Fifa udala u selo Gluhavica poviše Crkvina za Metinog sina koji radi u Beogradu u nekom građevinskom preduzeću, niko od našeg fisa nije bio sretan. Za Metinu kuću je važilo da je siromašna, sa malo zemlje i stoke, sa puno roblja u kući neuposlenog i zaludnog. Evljad mu bijaše neoženjen i neudan, te su svi živjeli u dvije sobe. Pričaju i da su poslije skromne svadbe i veselja, mladence sveli u dio podrumske štale koju su za tu priliku prilagodili u đerdek. Dvije mršave Metine krave i tele jedne od njih su provele tu prohladnu noć upolje, na mjesečni, kako bi dvoje mladih doživjeli vjerovatno i jedinu zaista sretnu, strastvenu, ljubavnu noć u svom bračnom životu. Ubrzo je Metin sin otišao u Beograd da radi i nije dolazio  godinama. Rezultat te strasti u tako improvizovanom đerdeku bio je sin Rijad, koji je i ostao jedino njihovo dijete.

I siromaštvo Mete i odsustvo njegovog sina i tjeskoba kuće i brojno roblje, sve bi se to moglo nekako i istrpjeti i osaburiti da Gluhavica nije toliko daleko. Kojim god putem da kreneš, koju god prečicu da koristiš, kad možes da je koristiš uopšte, ne gine ti izgubljen dan da bi posjetio odivu. Pa sad proljećima i ljetima nekako, al zimama skoro nikako se probiti do Fife i njenog doma. Zimama se kod Fife išlo samo teškim sebetima.

Prvi ljepši dan proljeća, dok još nijedni poljski radovi nisu stasali, bio bi rezervisan za odlazak Fifi u Gluhavicu. Spemio bi se moj dedo i uprtio na čelo kolone, a za njim bi išla moja nana i nekad moj amidža, dok se nije oženio i posvetio svom životu. Obavezno je bilo da povedu neko od nas djece. Najčešće sam ja išla. A išlo se preko planine koju je većina zvala Turjak. Manjina ju je zvala Borovnjak. Vjerovatno je to bio najbliži put od našeg sela do Gluhavice. Da se išlo redovnim putem preko Pazara, put bi sigurno trajao više dana. Ovako, kolskom stazom koja je vodila tačno do Pokrvenika, pa se, prelaskom puta, dolazilo do Crkvina, a onda uzbrdo do Gluhavice, moglo se stići za nekih 3-4 sata pješke.

Put, dug i naporan, kratio se obaveznim odmorom na mjestu zvanom Dugačka česma. Bila je to čistina usred šume, malo parče travnate poljane koja se završavala brežuljkom odakle je tekla, usmjerena kroz drveni kanat, ledeno hladna voda. Odmor na toj česmi iz pravca naše kuće ka Gluhavici je bio ko nekakav ritual. Ja se ne sjećam da smo ikad svratili i odmarali prilikom povratka. Ali kad bi odlazili u Gluhavicu-obavezno. Dedo bi zbacio zavežljaj u kom je nosio poklone brižno spremljene za odivu i njenu porodicu, nana bi sjela na kraj drvenog korita koji je česma punila i koji se stalno prelivao od viška vode. Tu bi se umivala i povremeno pila vodu. Sjećam se da sam se ja voljela popeti  na brežuljak poviše česme. Pošto smo od kuće prošli popriličan uspon, a još kad bih se popela na taj bržuljak, mogla bih, dole u kotlini, vidjeti čitav grad. Čitav Pazar. U takvoj perspektivi, onako šćućuren između brda, izgledao mi je kao da ga neko drži na dlanovima šaka, u pregroš,  kao što se drži voda prilikom umivanja.

Tu, na tom mjestu ritualnog odmora, jednom smo sreli Muljku i njena dva brata. Svo troje su izronili iz šume iznenada, zadihani i cveni u licu. Pošto nisu išli putem kojim se obično ide, već, iz nekog razloga, šumom, prilično nas je prepalo njihovo pojavljivanje. Prvo je išao najstariji brat Hasib, krupan i koščat čovek, širokih ramena i snažnih ruku. Iako je bio u četrdesetim godinama života lice mu je bilo  izborano kao da je neko plugom prelazio preko njega. Natovaren je bio nekakvim jorganima, ćilimima i stazicama pa se prilično savio u struku pod teretom koji je nosio. Iza njega mlađi brat Sinan, u kasnim tridesetim, još uvijek momak, na glasu kao besposličar i danguba. Pričalo se da je nekom prilikom ocu, dok je još bio živ, tražio pare da kupi bubnjeve, pa ga je ovaj zamalo istjerao iz kuće. Sinan je u rukama nosio dva ogromna kožna kofera. Iza njih, na priličnoj udaljenosti, išla je Muljka. Žena od dvadesetpet godina. Prije godinu i nešto udata. Tek rodila. Onako krupna i pretila vidjelo se da još uvijek nosi teret porodilje. Nije bilo priče, čak ni međusobnih pogleda između braće i Muljke. Kao da nisu išli istim putem i za istim ciljem.

Nakon što su se braća pozdravila sa nama i sjela na livadu, Muljka se zaputila ka česmi, zapuhana i vidno oznojena.

Scenu koja je uslijedila nikada neću zaboraviti u svom životu. Ta mlada i krupna žena prišla je Širokoj česmi, nagnula se nad korito i, isrpuživši svoje mesnate, bijele ruke pa zahvativši vodu, počela se polivati po licu. Nije to bilo obično umivanje već baš polivanje vodom sa česme. Pustila bi da voda ispuni njene sastavljene ruke, pa i da prelije preko njih, a onda bi, naglim trzajem, pljusnila vodu o svoje lice.  

U jednom trenutku Muljka otkopča svoju košulju, bez bilo kakvog zazora, kao da je sama i da ništa oko nje ne postoji, pa ni mi koji smo se tu zatekli, i poče da se poliva vodom po grudima. Kako voda udara u njena njedra to se iz nje počinje širiti topao vazduh jasno očima vidljiv. Nešto poput pare.  

Uslijed dnevne vrućine i vrućine Muljkinog tijela, a u susretu sa hladnom vodom, Muljka se na naše oči pušila tu na Dugačkoj česmi. S vremena na vijeme bi iz nje dopirao neki dubok i neprirodan uzdah koji je više ličio na zvuk predmeta koji pada na zemlju nego na ljudski avaz. Taj zvuk, uz njen težak i trom pokret, spušten pogled usmjeren samo i strogo ispred sebe i na ono što u tom trenutku radi, ignorisanje okoline, nas koji smo se zadesili na česmi, sve je to zaokruživalo dojam o odbačenoj i slomljenoj ženi i slutilo količinu njene nesreće.

Kasnije će žene po selu pričati šta se ustvari dogodilo Muljki.

Kada su isprosili Muljku za Džemka Grljevića, momka iz ugledne i bogate porodice, svi su, osim Muljke i njene porodice, znali da se taj brak neće održati. Ne zbog toga što Muljka nije bila lijepa ili što njena porodica nije bila ugledna, nego što je Džemko bio zaljubljen u Safiju, onom snagom ljubavi koja ima samo ovdje u našim krajevima, jako i sudbinki da ta ljubav mora po nekog ispasti tragična. Ali Džemo i Safija su bili u srodstvu, četvrto koljeno, i trebalo je učiniti sve da ih se razdvoji. Sa Džemkovim ocem nije bilo rasprave, a on nije dao rođaku u kuću. Safiju udaše čak na Pešter, a Džemku namijeniše Muljku. Čak se i njihovi životi i životi njihovih porodica jedno vrijeme smiriše i uđoše u redovnu seosku kolotečinu.

Kad tome bi vrijeme, Muljka rodi sina.

–    Ja rodih dijete, a kao da sam se sama rodila po drugi put – govorila je.

No, kako je sreća kod nas obično slijepa, Muljka nije mogla vidjeti da Džemko još uvijek nije bio njen.

I ubrzo umrije stari Džemkov otac.

I ubrzo u Tutinu, u neki od ponedeljaka kad je pijačni dan, poginu Safijin muž. Nožem ga izbode neki Tuitinac u svađi oko neke nebitne stvari, kao što to često i biva ponedeljkom u Tutinu. Pošto Safija nije rađala a muž joj bijaše jedinac, to nije morala sjediti u kući u kojoj se udala već se vrati svom rodu.

I nije Džemko čekao ni heftu od kako se Safija vrati, a već poruči svojoj tazbini da pošalju ljude za Muljku. Zalud su bila sva nagovaranja i savjeti, zalud je bila vriska i plač Muljke, Džemka više nije mogao bilo ko stati na put ka Safiji. Nije morao previše opravdavati svoj postupak tazbini. Tako je to ovdje, ženi se i ne dokazuje krivica. Ono što je molila Muljka, jedini njen zahtjev je bio da uzme dijete sa sobom. I reče stariji brat Muljkin Džemku i njegovoj porodici:

–      Mi dijete nećemo ..ono je vaše.

Mnogo godina kasnije čula sam da se Muljka opet udala. Svi kažu da je lijepo živjela sa svojim drugim mužem. Rodila mu je tri kćeri. Dočekala duboku starost. Ipak, od nekoliko osoba sam čula kako im je Muljka pričala o danu kad je ostavila svoje dijete i sa braćom se vratila kući.

–     Tada, na Dugačkoj česmi, umrla sam prvi put – govorila je Muljka.

                                                                                                                                          Ersin Hasanović