Specijal

Visoka je Rogozna planina, tu mi osta srce i lubina

piše: Enes Halilović

Bilo je to početkom 1987. godine.

Četiri dječaka na obroncima planine Rogozne, u igri, saznala su da postoji udaljeno selo Zlatni Kamen. Jedan, najstariji među njima, ispričao je da u tom selu ima pećina u kojoj postoji zlatni kamen veći od fudbalske lopte. I još je ispričao da mnogi kopači dolaze u to selo, kopaju ogromne rupe i traže zlato. To saznanje, podgrijano činjenicom da još neka sela na Rogozni imaju riječ zlato u imenu (Zlatare, Zlatarevina, Zlatni Laz, Zlatorog), navelo je dječake da u zimsko doba – snijeg do koljena – krenu prema Zlatnom Kamenu čvrsto riješeni da baš oni otkriju tu pećinu koju nisu otkrili mnogi tragači i kopači pre njih.

Jutro. Krenuše…

I pričali su dječaci, kada pronađu zlato, svi će pričati o njima.

I povedoše jednog psa, a od hladnog oružja imali su jednu teslu. I idoše Rogoznom planinom, iz sela u selo… Negdje su zastali da se napiju vode, negdje da poigraju lopte po snijegu sa djecom koju su sreli, negdje se sporečkaše sa nekim…

I, pade noć.

Rekoše, zaigrali smo se, ali sutradan ćemo opet poći u Zlatni Kamen i naći tu pećinu i taj zlatni kamen koji samo čeka da bude pronađen.

Ni sutradan, ni te zime, ni naredne zime… nikada nisu otišli u Zlatni Kamen.

Desetak godina kasnije, prvi od te četvorice trgovao je ženama iz Moldavije i razgranao mrežu u Italiji, ponajviše u Bolonji i Riminiju. Drugi je osuđivan za razbojništva u Frankfurtu, treći je na desetine i desetine puta osuđivan za sitne krađe. Četvrti je počeo da piše knjige.

Dakle, prvi od tih dječaka koji su krenuli u Zlatni Kamen postao je trgovac robljem, drugi je razbojnik, treći je džeparoš, a četvrti sam ja – pisac.

Šta smo mi tražili tog dana, te zime? Na Rogozni, u detinjstvu. Šta nam je trebalo?

Mislim da smo tražili sreću.

Ne može se reći da smo bili gladni, ali smo bili željni i zaista smo kasnije vidjeli svijeta.

Nije čudno to što je pisac u djetinjstvu bio vrlo srodan sa tim dječacima koji će kasnije postati krimilaci.

Pamtim onu Jesenjinovu pjesmu… kad kaže da sve što živi ožiljak ima, još iz djetinjstva, poseban, ran.

Da nisam pesnik, ja međ svima
bio bih hulja i lopov znan.

Vratili smo se kućama. Mokri. Gladni. Bez zlata. Ali bogatiji.

Traganje. Sanjarenje. Putovanje. Sad vidim, to je narav svakoga od nas. Zato se ovog časa prisjećam, kada je Odiseju navodni Hermes dao biljku koja treba da ga zaštiti od Kirkinih čarolija:

pa mi je u ruku dade i narav mi otkri njenu,
koren joj beše crn, a cvet joj podoban mleku…

Dakle, Homer je prvi koji je pomenuo riječ: physis (φύσις), narav.

Poznavati narav jedne biljke koja treba da zaštiti čovjeka od čarolije. Pomoći čovjeku da ostane čovjek, to smo dakle našli kod Homera i to je vrhunski zadatak literature.

Onaj prvi, koji je nekada bio trgovac robljem, skoro dvadeset godina proveo je u zatvorima i priča mi nedavno uspomene. Veli, za jednog od najpoznatijih ubica u Evropi, da je svakoga dana kupovao po kilogram krušaka u zatvorskoj kantini. Polovinu krušaka svakog dana poklonio bi ubica mom drugu iz djetinjstva. Čak i neko ko nosi na rukama petnaestak mlazova krvi, traži način da učini dobro djelo. Kako opet da postane čovjek kao što su Odisejevi brodari, koje je Kirka pretvorila u svinje, ponovo vraćeni u ljudsko obličje, molili Odiseja da ne priča u koju ih je životinju pretvorila Kirka.

Kako postati čovjek? I kako, kad više nisi čovjek, ponovo postati čovjek?

Životi prolaze. U svakom od nas živi stid i zapitanost: zar sam sve radio samo da bih bio ovo što jesam?

izvor: oko.rts.rs

Back to top button