Ferid Muhić: ŽDRIJEBICA LORDA MORTONA

Blistavih očiju, radijantno blještave kože, sjajne grive, repa sazdanog od dugih mlazeva iskri u strunama, sa plemenitom, fino oblikovanom glavom, crvenih nozdrva i okruglih, kao u kineski tuš umočenih crnih kopita, mlada ždrijebica lorda Mortona bila je po svemu izuzetno lijepo grlo i savršen primjerak čiste, punokrvne engleske rase konja u kojima još prosijavaju tragovi njihovog arapskog pretka.

Ipak, sav taj sjaj njenog skladnog tijela i čitave pojave, ne bi bio dovoljan da jedna ždrijebica uđe u historiju i zauzme jedinstveno mjesto u povijesti svog roda, u nauci klasificiranog pod nazivom Equus caballus. Naime, uz sve nabrojano, ova ždrijebica imala je  i jedinstvenu sposobnost – da iz svojih potomaka potisne vidljive znake pojavnosti sopstvenog roda i da preko njih, uvijek iznova, prebaci prugasti muslin sjećanja na kednog snažnog mužjaka zebre – svoju prvu, krajnje neuobičajenu, po svemu sudeći i jedinu pravu ljubav…

Do dana današnjeg, genetičari odbijaju da komentarišu taj neobični kapacitet ove ždrijebice, odbacujući ga kao biološki nevjerovatan. Sa dobrim razlozima, jer je zaista teško povjerovati u mogućnost  da tokom cijelog svog reproduktivno aktivnog života, u svim svojim potomcima ona  materijalizuje lik oca njenog  prvog ždrijebeta. kao neizbrisiv pečat svoje vječne ljubavi i vjernosti. Genetičari koji  bi da sačuvaju nedirnut svoj  neprikosnoveni autoritet, naprosto falsifikuju činjenice tvrdeći bez i jednog dokaza,  da je cijeli slučaj – izmišljen. Time samo potvrđuju da se nečista savjest i sujeta trajno obnavljaju ako se drugome pripiše sopstveni grijeh.

Slučaj ove ždrijebice ostavio je i filozofe nijemima, a pjesnici su ga opjevali i uzdigli u krunski dokaz da ništa ne  može ugasiti vječni plamen prave ljubavi. Sagledana objektivno i prihvaćena kao istinita bez predrasuda,   historija njene ljubavi, uz sve ostalo, uistinu može značiti direktan demant sveopšte pretpostavljene apsolutne i nužne  prevlasti materije nad duhom – nadmoć onog  predmetnog koje nam je  dohvatu, nad onim što se hoće, kao  potvrda nadmoć onog za čime se žudni, nad imperativom onog što nam se nudi!

Po prirodi rad eksperimentima, lord Morton je došao na ideju da pokuša spojiti ljepotu i brzinu engleskih punokrvnjaka iz svoje štale, sa robusnom građom, otpornošću i snagom divljih zebri. Njegov izbor za aktere ovog genetskog eksperimenta pao je na spomenutu ždrijebicu i jednog snažnog mužjaka zebre, planiranog da bude pastuh. Sve je prošlo u najboljem redu, uz napomenu da je glavni konjušar zapazio veoma jaku uzajamnu naklonost koju su dvije životinje razvile u toku zajedničkih sastanaka. Kako je sam rekao, nikada ni jedna ždrebica nije toliko voljela nijednog pastuha, od kada ja radim s konjima.

Kada je postalo očigledno da je parenje uspjelo, mužjaka zebre odveli su u londondski  ZOO, tako da se više nikada nije sreo sa majkom njihovog  ždrijebeta. Majka je dokazala da ga nije zaboravila time što je ždrjeba, koliko god bil konstitucijomom slično lijepom i zdravom konju punokrvne engleske pasmine, ipak zadržalo jasne pruge po tijelu i kratku, kao makazama oblikovanu crno-bijelu grivu!

Uslijedila je drama. Ždrijebica vjernog srca je dokazala da pastuha zebre,  svog prvog dragana, ne samo tada, nego nikada više nije zaboravila! Kako potvrđuju dokumenti štale Lorda Mortona, sparivana još devet puta u toku 14 godina, svaki put sa drugim pastuhom engleske punokrvne rase i svaki put je oždrijebila ždrijebad na kojima su bile vidljive tamne pruge i kratka, kao makazama oblikovana crno-bijela griva – naizgled nemoguć ali neoboriv dokaz živog sjećanja koje je njihova majka sačuvala na svoju prvu ljubav. Šta sve nisu pokušali Lord Morton i njegov iskusni konjušar! Đogati, alati, dorati, zekani, vranci, bijelci – čak i jedan meksikanski palomino, smjenjivali su se kao očevi ždrijebadi ove ždrijebice ali su se svaki put, ispod osnovne boje njihove kože neizostavno nazirale tamne pruge, kao nepobitna. koliko god bila neshvatljiva, potvrda da njihova majka neprekidno sanja one dane kada je, ranim jutrom, u onom neuobičajeno sunčanom maju, kakav nije registrovan više od 50 godina u Engleskoj, trčala kroz rosu svog hipodroma, a uz nju i oko nje galopirao njen snažni, robusni prugasti ljepotan!

Ždrijebica bi, uistinu, gotovo uvrijedljivo lako (tako je, s početka, govorio glavni konjušar) prihvatala svakog novog ponuđenog đuvegiju-pastuha, ali nakon što bi uvijek, bez promašaja, oždrijebila svoje potomke u prugastoj pidžami, postalo je jasno da ždrijebica zapravo pristaje na parenje da oždrijebi što više dokaza kako nije prestala misliti na svog divljeg prugastog prvog muža. Komjušar je vremenom postao toliko impresioniran i čak ponosan, da je tvrdio kako  njegova ždrijebica toliko voli mužjaka zebru, da bi oždrijebila prugastu ždrebad i da se spari sa bijelim zecom iz mađioničarevog šešira! Ona sve što rodi, pretvori u sjećanje na onog mužjaka  zebre, jer se i ne porađa kao druge kobile, kroz utrobu, nego kroz svoju čežnju (longing)  za tim divljim šarenkom! – ponavljao je, koliko hvalisavo, toliko i nježno, timareći beskrajno dugo svoju ždrijebicu.

Zašto je ova kobila Lorda Mortona, kada je sparivana sa konjima, svaki put oždrijebila prugasto-zebrasto ždrijebe!? Moram pitati zašto (i pored toga što jedan drugi, vanredno uman i logici vičan engleski  Lord – Lord Bertrand Rasel –  ne bez osnove, smatra da je pitanjez Zašto, zapravo teleološko, prednaučno pitanje i da stoga, nauku možemo datirati tek od trenutka u kojem se počelo postavljati naučno validno pitanje: Kako), jer, s jedne strane, nema sumnje da sama pojava nije naučna po svom karakteru i čak da je, više anti-naučna,  nego ne-naučna – a drugo, moramo pitati zašto, jer nas i zanimaju upravo razlozi, ove neobične ljepotice iz roda equusa!

Iz neke neodoljive ljubavne nostalgije, jače od svega!? Nostalgije kojoj je naprosto uspjela podrediti čitav svoj reproduktivni potencijal? Nešto je, u onom prvom susretu sa zdepastim, ali tako žestokim i stvarnim prvim mužjakom zebre, bilo tako silovito, nešto što je nju toliko impresioniralo, da se je,  takoreći i tijelom i dušom, na određen način, cijela pretvorila u sjećanje na tog mužjaka i to sjećanje internalizirala, asimilirala do mjere da to isto sjećanje,  kroz sebe i svoje prugasto potomstvo, uvijek iznova organski potvrdi i ponovi!? Šta god bilo, sposobnost kojom je to ona postigla i postizala, kasnije je nazvana telegonija i o njoj su mnogi odgajivači naveli brojne, ali nikada više tako nedvosmislene i detaljno kontrolisane eksperimente.     

O sličnim događajim pričali su mi i žitelji malog planinskog sela Oštrica, smještenog u samom srce posljednje prašume  u centralnoj Bosni. Njihove krmače, jednom sparene sa divljim veprom kasnije bi – kunu se u sve na svijetu – uvijek oprasile  barem po neko prugasto prasence – čak i kada bi ih prodali nekoj svinjarskoj farmi na kojoj je bila apsolutno isključena mogućnost avanture sa nekim divljim veprom! Ali, čak ako su to i neprovjerene priče, ne treba zaboraviti da je naša ždrebica tu  priču potvrdila – i to devet puta, sa devet različitih partnera!

U svakom od nas, stalno je prisutna mogućnost haotičnog rasula velikog i čudesnog sklada bezbrojnih ćelija ujedinjenih u cjelinu koja nas čini onima koji jesmo; genetičari znaju da organizam troši ogromnu energiju, cijelog života, neprestano, samo da bi toj razornoj mogućnosti genetskg rasula odolio. Ždrijebica Lorda Mortona, uradila je upravo suprotno: svu svoju energiju trošila je da bi očuvala i održala onaj jednom narušeni genetski poredak koji je u njoj izazvao susret sa mužjakom zebre! Ona je odolijevala svim pokušajima da se u taj novi, njen genetski red, ponovo uvede nametnuti red sa ciljem da ona, koja neprestano sanja o prugastom mužjaku, sparena sa  normlnim konjima, oždrijebi normalnu ždrijebad. Koliko god je proklinjali zbog te drskosti, koliko god je optuživali da je varala u igri, ždrijebica je zapravo otkrila spektakularan, do tada nepoznat prozor u postojanju,  mogućnost protiv koje ne bi trebalo da imaju ništa ni  normalni  ljudi, ni sami genetičari, barem ne u onoj mjeri u kojoj su više duh i emocija, nego materija i nagon!

Naime, ždrijebica Lorda Mortona je dokazala da je stvarni život područje u kom bića što ga nastanjuju, bez obzira na naizgled neumoljive zakone života, maju i sami šta reći! Potvrdila je da sjećanje može, ako je dovoljno jako, istrajati i preko granica predmeta na koje se odnosi, da legendarni Štit od Zlata uistinu može biti  sačuvan u poljupcu koji ga troši, iako je s njega skinuo nevidljivo tanak sloj zlata. Njena imprioniranost tim mužjakom zebre bila je upravo jedan takav poljubac, neka vrstu genetičke matrice, složene bio-reproduktivne šifre prema kojoj će ga, kad dođe vrijeme, sazdati iznova inkarniranog u svakog svog potomka. Na kraju krajeva, DNK  možda i nije drugo nego trag poljupca što ga je u našu pramajku, a time i u našu dušu i tijelo,  davno, davno, utisnuo neko koga je ona silno volila i koja je, zuzvrat, voljela nas iznad svega,  još dok smo bili samo iskra u tijelima naših pra-predaka! Genetski kod, kao algoritam zauvijek zapamćene ljubavi! Kao odolijevanje haosu zaborava, neosvojiv bedem protiv promjene. Kao enklava radosti, vremenu otrgnuta i van vremena sačuvana.

Ali, pobožnost ne odlaže stvaranje bora na licu vjernika – primjetio je prefinjeni Horatius; koliko god dugo pamtili jaglijanje slavuja u majskoj zori, sve više nam se približava tišina konačnog zaborava. Kao ribarske mreže Papuanaca, ispletene od prave paučine, nadnosi se nad naše sjećanje nečujna potka niti; bezbrojna okca sitnog pleta zatvaraju oblacima plavi svod iznad nas i zatamnjuju sjaj pred našim očima. Nježnom neumoljivošću, poruka, koja je samo nama upućena i koju niko od nas ne može ni  izabrati, ni izmijeniti u njoj jednu jedinu riječ,, skrivena u riblji mjehur preplašenog homo sapiens sapiensa, priziva u nama za svjedoka autoritet jednog Getea:

“Gospodo, ovaj život je suviše kratak za našemo za zrnom utjehe, za jednim heksaedrom pčelinjeg saća, punog teškog sjaja nektara filtriranog iz cvijetnih boja i mirisa, kao krunskim dokazom da prostrane planinske livade nisu zaboravile na pruge što smo ih, tutnjeći galopom one zebre, ucrtavali u daleke horizonte i otvorenu šir. I taman da su sve knjige bačene u mrak bezdana  – i pljusak prekomjeran da se sruči preko sagnjilog mirisa žutih stranica u raspadanju, pa sunce da spali i samo sjećanje na slova i na svaku pomisao o palimpsestu i  obnovi izgubljenog sjećanja – ono što je jednom bilo – uvijek će biti! I ono što će čovjek htjeti,  uvijek će biti više od onoga što će moći!  I opet: sva sabrana moć smijeha biće uvijek veća od svih svjetskih razloga za veselje a količina suza samo jednog čovjeka, nadmašivaće sve razloge zbog kojih vrijedi suze proliti! Za neke stvari uvijek će biti prerano, za druge, kad god da nam se dese, znaćemo da su zakasnile i nikada ništa od onoga do čega nam je najviše stalo, neće se desiti kad želimo da nam  se desi, niti će trajati koliko bismo mi željeli. Postoje li, uopšte stvari koje se zbivaju na vrijeme i odakle smo, ako ih već nema, izvukli samu mogućnost da o nečemu takvom kao što je “u pravi čas” i “na vrijeme”, uopšte mislimo!?

Onaj glas koji je Baruh de Spinoza  prepoznao kao zov u svakom biću – kako u algama, tako i u stogodišnjem mudracu, u moćnim stablima i u zujanju prozirnih krila vilinog konjica; glas koji hoće, koji zahtijeva, kojim sve na svijetu  vapi i preklinje, unutrašnji zov  koji sve na svijetu prepoznajue kao vlastitu suštinu i, ako ne kao jedinu,  onda svakako kao najvažniju istinu svog bića: krik žudnje, bezuslovni ultimatum da se bude, iznad svega – da  se istraje!  – taj glas neće nikada utihnuti dok god jesmo, taj glas će biti poslednje što će učiniti da nam u grlu  glasnice  zabruje i oglasiće se kao spoznaja da sve na svijetu  sebe prepoznaje kao trajanje (Quod in suo esse perseverare conatur!)…

Mogu li u takvom  svijetu, postojati riječi, izmišljene, stvorene samo za nas, riječi koje ćemo samo mi izreći i kojima ćemo, stoga, označiti nešto samo nama znano – samo nama i nikome drugom? Imamo li, kako nas uvjerava Fihte i kako nas, ne manje uvjerljivo, razuvjerava njegov učitelj – Kant – imamo li uopšte neku upravo svoju sudbinu, sklapamo li u životu elemente iz kojih će se ocrtati i opravdati upravo ovaj život koji vodimo, slijedimo li nesvijesno, svakim postupkom i svakom odlukom, neku našu možfa nama i nepoznatu ali nama određenu stazu, neki plan, slutnju  plana i onda kada još nismo svijesni, prije nego što svijest o tome dozri? Ili nam to nekakav nevidljivi  die Lust der Vernunft, neko podmuklo Lukavstvo uma nameće,  kao onim božanskim čankolizima-glumcima, riječi, pokrete, poljupce i određuje nam šta ćemo, kada, kome i kako reći, učiniti i kada ćemo sa scene otići tamo, iza teške brokatne zavjese…?

Jesmo li tek obični releji, otprijemnici i prenosnici neke tajanstvene poruke, tek pusti načini na koje se neka nedostupna bića sporazumjevaju? Može li biti da smo samo prenositelji riječi u vokabularu tih bića, riječi koje oni, a time i mi, dijelimo na one koje su nam draže, kojima vjerujemo, koje čuvamo i volimo, i na riječi koje odbacujemo, odbijamo, koje preziremo i brišemo!? Ako je tako,  učinite da izgovaramo riječi umilne i tople,  koje ćemo voljeti i poštovati, riječi koje ćemo rado ponavljati, od kojih se nećemo gnušati, riječi koje nikada nećemo zaboraviti ni odbaciti! Kako se domoći, kako stići do stanja one supstance nad supstancama, nazvane quinta essentia, o kojoj je pričao i snivao Bombastus Teofrastus Paracelsus, u koju se kleo Heinrich Cornelius Agrippa, do one pempte ousia (onog petog tijela – pempton soma), sintagme koja je posljednja ostala na usnama slavnog pitagorejca Filolaja, kada je usnio svoj  posljednji san, dok su naokolo odjekivale  fanfare drevnog Crodilopolisa, nad zdanjem najvećeg lavirinta iz koga nema povratka!?

Šta podnjeti kao žrtvu, šta poonuditi kao kurban onog drevnog žrtvenog dana – sedmog oktobra! – na praznik kod Helena poznat pod imenom Pianopsija (pianopsion – oktobar; vrijeme vina, praznovanja, grozđa, ukusa spečenih, poslednjih smokava, neuporedive slatkoće i neizmjerne melanholije), dana posvećenog samom Apolonu, dana u kojem je Tezej prinjeo svoje žrtvene darove, s molbom da mu bude ispunjena njegov želja nad željama, ostvareenje i opravdanje podviga što je upravo njega čekao i zbog kog je, na kraju krajeva, sam Tezej i postao to što jeste – onaj koji je ubio Minotaura!? Kako prepoznati svog Minotaura, kako znati svoj sedmi oktobar, svoj Pianopsion!?

…U bezmjerju čuda, koja čine životinje – da bi nas, kao djecu, podučile – sasvim je posebno ono kome, ponekad, pribjegava ženka jazavca (meles meles). Iako njihova bremenost prosječno traje oko tri mjeseca, one mogu, ako ocijene da su uslovi za budući porod nepovoljni,  period gestacije produžiti i do šest mjeseci, godinu, pa čak, kako se s velikom vjerovatnoćom tvrdi, (iz pera samog Alfreda Brema, koji navodi slučaj ženke jazavca zatoene u Zoološkom vrtu u Frankfurtu) i čitave tri godine!? Drugim riječima, ženka ovog ćutljivog, namćorastog junaka naših šuma, može u okvirima svog života, praktično neograničeno dugo odlagati moment rađanja jednom začete mladunčadi, može ga podešavati prema situaciji! Nepovoljne okolnosti – nema ni poroda; zgodna situacija, eto i razloga da se potodi! To znači da ženka jazavca može da održi žive u svojoj utrobi i rkasnije odi upravo one mladunce što ih je začela sa svojim izabranikom, a ne samo da očuva neki trag sjećanja na njega, neku prugu ili pramen dlake prenijet na potomstvo! Kada bi to mogli ljudi, onda bi se oni koji se silno vole, mogli odlučiti već sasvim zarana, u trenutku najveće ljubavi, najžešće strasti i najzad, biološki optimalne genetske moći, da svoje dijete, začeto u doba te ljubavi, strasti i snage, naprosto sačuvaju, da odlože njegovo rođenje, za pet,  šest ili više godina, prema prilikama!? U tom slučaju, imali bi na raspolaganju sredstvo kojim se, makar samo na određen rok i za jedan ključni dio života,  savladava nepotkupljivost i neumitnost vremena. Mogli bi pričekati da srede uslove egzistencije ili, ako su premladi, da sami dozriju za dijete kroz koje će obnoviti i potpuno razumjeti svu ljepotu onog vremena što je minulo, koje se sada, kroz dijete začeto u to doba, potpuno vratilo i sačuvalo, kao vino dbojeno iz sjaja i toplote sunca što je davno grijalo padine vinograda kijeg vipe nema!

I bilje umije učiniti  čuda, i ono je proniklo u tajne što smo ih mi zaboravili i koj, ponekad mutno naslutimo, osluškujući govor ptica i muziku lišća, kao nešto što smo nekada, negdje sanjali, kao tihu i daleku pjesmu koja dopire iz tamne borove šume, pod mjesečinom. Tako sam jednom, usred tankog i svježeg snijega, na dan dvanaestog decembra, u bukovoj šumi, visoko u ,brdima, naišao na jednu mirisnu, jarko crvenu, tek uzrelu jagodu!

Mnogim stvarima, djelima, mnogim ljudima pristupamo kao da su mladunčad jazavca koja možem roditi kad nam se prohtije,  ili kao da su  jagodnjak u kom  ćemo i u decemebru ubrati jagodu. Najčešće se tako isto postavljamo i prema sebi samima. Odlažemo svoje namjere, ideje, ono to smo naumili  i što želimo učiniti, godinama i godinama, vjerujući glupo da ćemo to moći kad htjednemo, kad ocijenimo da je došlo vrijeme, da je kucnu pravi čas! Ostavljamo za kasnije, trpamo kao u bisage od kozje kože, istinu koju znamo, a ne smijemo je reći ; kao ljubav zbog koje vehnemo, a ne usuđujemo se priznati je ;  kao veselost, gnjev, razdraganost, podvig – sve mjereći sjenku štapa, čekajući da nastupi Veliko Podne – hiberniramo ih kao svoje jazavčiće, obustavljamo vegetaciju do one planirane decembarske  jagode!

A jesmo li se pitali. možemo li uopšte znati hoće li doći bolja vremena? I dođu li, kako ih prepoznati – kad ti dani nemaju ni braću po kojima je Miloš Vojinović među djevojkama prepoznao Roksanda, ni majke, po kojima je isti Miloš Vojinović u Šar Planini, prepoznavao svako janje čak i kada: Za noć bude petsto jaganjaca, kod ovaca, dvadeset  hiljada!? Ta bolja vremena  su rijetka i  iz njih se malo  šta može naučiti i zapamtiti (Hegelova primjedba da su sretni dani prazne stranice u kalendaru historije, čini se dovoljno uvjerljiva opomena) – kao šro se nipta ne može naučiti ni iz onih noći bez sna, o kojima je mudri Septimije Sever rekao da su ono najbolje što se čovjeku uopste može desiti u ovom životu! Kako god živio i kolika god mu bila moć, bezmjerna bogastva, nepomućena sreća!

Splet korijenja onog jagodnjaka, umio je dočekati ono najbolje u životu – svoju noć bez sna; odolio je svim izazovima i očuvao je svoju snagu  za onaj tren u kom će decembarsku bjelinu ukrasiti nečim što njoj ne pripada, na šta ona nije mogla polagati pravo, a čemu se, na neki način ipak oduvijek nadala i za čim je žudjela, slušajući priče o vrelini ljeta o jagodama u travi – a ujedno, priuštio je sebi ono na šta ni jedna jagoda nije smjela računati, a do čega je jagodnjaku, kao do avanture čitavog njegovog postojanja, sigurno bilo stalo iznad svega. Jer da nije bilo tako i da nije bilo obostrano, zar bi se moglo onoliko bezmjerne ljepote sabrati u prizoru crvenog, sitnog žara šumske jagode na uzglavlju od snijega!?

…Neizbrisive pruge koje je ždrijebica Lorda Mortona ucrtavala na neobjašnjiv način u kožu svojih potomaka čak i iz parenja sa  čistokrvnim konjima, na kojima nikada nije bilo sličnih oznaka, zapravo i jesu jagode u snijegu, jazavčad nošena u utrobi godinama poslije prvog začeća sa pastuhom zebre! Te pruge jesu pečati sa kraljevskog prstena njene velike i nezaboravne ljubavi, očuvane zauvijek i uvijek  iznova potvrđene. Ona je odoljela svim zakonima fiziologije i ustrajala u beskompromisnom odbijanju da im se silom pokori; zato što je odbijanje prisile izvor svake ljubavi i prvi uslov njenog ispunjenja. Ždrijebica Lorda Mortona je zato i uspjela da ostane to što je snagom svoje ljubavi slobodno izabrala da bude – majka ždrijebadi koja će trajno sačuvati vidljivi trag onog prvog i jedinog slobodno izabranog oca svojih potomaka – snažnog i divljeg mužjaka zebre.

Možemo li učiniti ono što je najvažnije: sabrati snage i prikupiti smjelosti da budemo ono što smo htjeli biti dok smo još birali sebe, svoj lik, svoj identitet!? Jesmo li kadri da svojim postupcima i svojim djelima predamo dovoljno jasnih  odlika po kojima ćemo ih uvijek prepoznati kao svoije i po kojima će svako, ko nas zna, moći prepoznati i naša djela? Možemo li odoliti iskušenjima ravnodušnosti i zavodljivom šapatu zaborava, da se u svemu što jesmo i što činimo, nasluti i nazrije nešto od onih pruga koje je ždrijebica Lorda Mortona neizbrisivo ucrtavala u sve svoje potomke – i ako možemo,  kako da to izvedemo sa onoliko snage koliko je potrebno da te pruge ostanu jednako neizbrisive na pozadini cijelog našeg postojanja, kao neugasivi žar šumske jagode na uzglavlju od snijega!?