Kultura

Ja, Sead Šabotić

Filmski reditelj i scenarista. Studije na katerdri za Filmsku i TV režiju upisuje i završava na Fakultetu dramskih umjetnosti Cetinje 2016. godine. Na istoj katerdri upisuje i završava postdiplomske specijalističke studije 2017. godine pod mentorstvom Vladimira Perovića specijalizirajući se za oblast dokumentarnog filma. Na Fakultetu dramskih umetnosti u Beogradu na katedri za Filmsku i TV režiju 2020. godine završava master akademske studije. Scenarista je i reditelj više kratkometražnih igranih i dokumentarnih filmova. Dio je prestižnih filmskih radionica poput Fajr IFF Talent campus programa 2017. godine u Iranu, Talents Sarajevo 2020, Beldcos Academy programa te EX-Oriente film 2020 u Pragu. Reditelj je nagrađivanog dugometražnog dokumentarnog filma „Blizanci satkani od sna“.

Ime i prezime: Sead Šabotić

Datum i mjesto rođenja: 16. maj 1994. godine, Opština Nikšić, Republika Crna Gora

Kako provesti sedam dana bez mobilnog telefona: Imao sam prilike da mi se telefon više puta pokvari i da bez njega budem i duže od sedam dana. Mislim da je to sasvim u redu. Mobilni telefon nije nešto bez čega čovjek ne može da živi. Sve je stvar navike.

Koju osobu najviše cijenite: Ne mogu da se opredijelim isključivo za jednu osobu, stoga ću nabrojati nekoliko ljudi uz kratko objašnjenje:

Borislav Pekić – Zbog širokog obrazovanja, književnog opusa i nepotkupljivog demokratskog opredjeljenja, čak i onda kada je u prostorijama TV Studio B na izuzetan način porazio Vojislava Šešelja u predizbornoj debati za mjesto odbornika u Rakovici u Beogradu. Iako je znao u šta Srbija srlja i šta će biti izvjesni ishod, on se vratio iz Londona u Beograd ne bi li kako spriječio sveopšte posrnuće.

Meša Selimović – Zbog rečenice koju nikada neću zaboraviti: „Je li zločin upitati za brata, ma šta da je učinio!“

Kontantin Koča Popović – Posebno zbog gesta koji se desio 1973. godine u Tjentištu gdje je proslavljena tridesetogodišnjica proboja – Bitka na Sutjesci. Noć je proveo pod šatorom sa ratnim veteranima, borcima, za razliku od ostalih prvaka koji su bili na Brionima.

Mirko Kovač – jer je najznačajniji crnogorski pisac. Toliko značajan da Crna Gora pa i region nikada neće moći da mu se oduže.

Grad u koji želite ponovo otići: U Teheran. Grad u kom se umjetnost može doživjeti na metafizički način.

Jelo koje biste mogli jesti svakog dana: Pasulj sa suvim rebrima.

Kome najviše vjerujete: Nažalost, nemam odgovor na to pitanje.

Gdje se najbolje odmorite: Na onom mjestu na kom mogu da budem potpuno sam sa sobom bez prisustva drugih ljudi.

Najbolji dan u životu: Bio je to 12. novembar 2018. godine u Beogradu. Bioskop Takvud, sala Hamfri Bogard, srednji red, negdje iza 17h.

Posljednja laž na koju ste nasjeli: Da će Crna Gora biti građanska i demokratska zemlja.

Koliko ste aktivni na društvenim mrežama: Već izvjestan period (oko godinu dana) nisam na društvenim mrežama. Obrisao sam naloge, uprkos tome što je to dobra platforma za reklamu mojih radova. Razlog je jednostavan: osjećam se tužno dok posmatram besmisao koji se plasira na društvenim mrežama koji veoma utiče na moje raspoloženje.

Najljepši poklon koji ste dobili: Monografiju o Iranu koju sam dobio na poklon od jedne porodice iz Teherana. Persija i ujedno Iran su moja opsesija u antropološkom pogledu.

Omiljena životinja: Pas – Dogo argentino

Omiljeni muzičar ili bend: Slično kao i sa osoba koje cijenim – ima ih više:

Branimir Džoni Štulić i bend Azra: Obilježili su moj život na poseban način

Pink Floyd – muziku ovog benda treba periodično slušati kroz cijeli život.

Među njima se još mogu naći i Jimmy Hendrix i Joy Division…

Omiljeni pisac: Ima veliki broj pisaca koje cijenim. Ovom prilikom bih posebno pomenuo Gorana Petrovića. Imam veliku čast i privilegiju što se lično poznajemo. Da se recimo bavim književnošću vjerujem da bih pisao u maniru Gorana Petrovića. Iako je mnogima poznat po knjizi „Opsada crkve Svetog Spasa“, ja bih Goranovo književno biće čitaocima približavao ponajviše romanom „Atlas opisan nebom“. To je knjiga koju sam do sada pročitao čak 4 puta – i jeste i nije roman. To je prosto atlas jednog svijeta u koji nas Goran uvodi. Čitajući tu knjigu poslednji put dugo sam razmišljao o djetinstvu i o periodu kada upoređivao razne atlase i karte svijeta pokušavajući da popamtim sve glavne gradove i da saznam što više neobičnih priča o zemljama čiji me kartografski izgled na neki način fascinirao.

Posljednja knjiga koju ste pročitali: Čitao sam nekoliko knjiga uporedo, uvijek to radim. Poslednje 3 knjige koje sam pročitao su: „Atlas opisan nebom“ Goran Petrović, „Kontraendorfin“ Svetislav Basara i „Calypso“ Ognjen Spahić.

Basaru izuzetno cijenim kao pisca. Shodno mom skromnom sudu on radi isto što i Borislav Pekić uz veliku dozu humora. S druge strane, nedavno sam jednom prijatelju rekao da mi se nije desilo da za nekih 15 dana pročitam knjigu od skoro 700 strana – Spahićev roman. Magnum opus čovjeka kog izuzetno cijenim. Roman je napisan u jednom poglavlju koje sačinjava mračnu sliku porodice Dedijer.

Omiljeni filmski lik: Često se našalim i kažem da sam potencijalno novi Džoni, lik iz filma koji je remek-djelo. U pitanju je film „Naked“ („Goli“) iz 1993. godine. Film o čovjeku mojih godina koga je „pojeo“ Mančester, bivša ljubav koju nije prebolio i na kraju on „jede“ sam sebe. Film nije samo o pomenutom, ima tu puno drugih stvari još i, zaista, vrijedi ga pogledati puno puta.

Sportski događaj koji Vam je ostao u sjećanju: Bio je to momenat kada su Dalas Maveriksi osvojili šampionat NBA lige u 2010/2011 sezoni. Ja sam strastveni obožavalac Dirka Novickog koji je u tom trenutku prvi put u karijeri osvojio NBA prsten, ujedno to je i prva titula koju je Dalas do tada u istoriji kluba osvojio.  Nije to bila obična radost jednog klinca koji strastveno navija za klub koji voli. To je bila i pobjeda evropske košarke u Americi. Dalas je imao zlatan period s početka 2000tih kada je postojala velika trojka u klubu: Neš – Finli – Novicki, međutim te 2011. Peđa Stojaković i Novicki su uz ostale saigrače, Terija, Kida, Čendlera, bili nošeni na krilima košarke koja se igrala više glavom a ne atrakcijom. Pred sobom su rušili jednu po jednu ekipu koje su bile osnažene budućim nadama, mladim NBA superstar igračima. Maltene ekipa u kojoj je prosjek godina bio iznad 32 godine porazila je sve pred sobom iskustvom, preciznom igrom, harizmom i znanjem. Igra koju je Dalas tada imao bila je poput Betovenove „Simfonije br. 5“ – zanos konačne pobjede na kraju. Takve stvari se samo jednom dešavaju u sportu.

Tim za koji navijate: Volio sam fudbal koji je ranije igrala Barselona, Bajern Minhen… Nažalost, vremenom sam prestao da pratim sport i to mi često nedostaje.

Omiljena narodna izreka: Nijesam nikada o tome razmišljao.

Koje pitanje najviše mrzite: Imam utisak da bi mi lakše „legao“ šamar nego pitanje „Gdje crpite inspiraciju za svoj rad?“ ili bilo koje pitanje koju u srži sadrži takvu formulaciju.  

Vaša najveća nada: Nažalost, nemam odgovor na to pitanje.

Back to top button