Naše ruke

Šta da obučem ako me pozovu za nagradu? Neću otići u prošlogodišnjoj haljini. Ne mogu dva puta u istom. Hajde, budi pametan šta da radim? Odaberu tvoju priču… iii… ne možeš otići na dodjelu.

A i nije samo to. I da imaš šta obući, kako otići kada nemaš ni za kartu! Ma, je… ti i… Pišeš, ispravljaš, gnjaviš se, brišeš… Živ se pojedeš. Pojedeš i sve svoje, ne daš im da progovore da te ne dekoncentrišu. Ne daš da te šta pitaju. Ne čuješ šta kažu. Nikog dobro ne razumiješ, jer nikako da izađeš iz svog svijeta.

Nedavno me u prolazu komšinica nešto priupita, i naravno prekide baš u trenutku kad sam bila gotovo na pomolu da ulovim ključ svoje priče. I to moguće rješenje naprosto negdje odleprša. Tako je dok priču nosiš u sebi, a ni kad je spustiš na papir nije nešto jednostavnije. Jedan naš pisac je za tu borbu sa tekstom rekao „Gledamo se moja priča i ja.“ A moje mene prosto trpe, ko Nijemci nas dok smo kao ratne izbjeglice bili na Duldungu.

Eto, zato mi dođe da se ni sa kim ne družim. Takvi razgovori su ionako površni. Uvijek mi je i stvarala mučninu razmjena tih formalnosti. Sve je toliko očekivano da se ponekad zbunim, pa umjesto „Kako ste?“ krenem sa odgovorom „Hvala, dobro, a vi?“

Sa ovom dolje, Savršenom, kako je ja zovem, u tim našim komšijskim muhabetima, nikada se ne osjetim opušteno. A nije da se ne trudim. Čak se sva smetem u želji da izgleda što prirodnije. Ali ono, kako god krenule, tema se opet svede na razgovor o vremenu i djeci.

Da znate da mi pomalo na živce ide ona njena perfekcija. Uvijek dotjerana. Ima sasvim sređenu kuću, centralno joj dragi uveo prije nego su i uselili. Djecu joj pazi žena, sigurno i kuha. Suprug je vozi na posao, vraća. Po djecu joj dolazi školski auto, upisala ih u privatnu školu. Cipele joj uvijek pikobelo… A ja svake za sedmicu razvalim. Kako i ne bih, trči niz brdo, vuci uz brdo. U povratku mi se ruke zbog kesa koje furim, razvuku ko majmunu.

I svakog dana isto – jedina promjena mi je, čini mi se – promjena tempa hodanja.

Ubijeđena sam da su i naši ulični psi to skontali, te da ih upitate koji je danas dan, vjerujte da bi po mom načinu kretanja pogodili. Znate, u našem gradu sad svaka mahala ima svoje ulične pse.

Ponedjeljkom, što je pravo čudo, ustajem dovoljno rano da se stižem i okupati i isfenirati i ispeglati, i opet imati vremena da ne srkletim. Ali ne zato što sam eto vrijedna. Više je zbog straha da ću, ukoliko niz tu dugu ulicu požurim, uznemiriti one kojima je preko noći prepuštena. U te rane sate su dodatno razdražljivi. Jednom me onaj bijeli, šugavi, pritjerao uza zid, samo zato što mu je odzvanjanje mojih štiklica poremetilo mir. U tili čas je prizvao čitav čopor da mi pokaže zube. Šest iskeženih cuka u polukrugu oko mene. Ja u ruci izlomljeni prut i strah kojim ih gonim. Da žena sa terase nije bacila petardu, sigurno da bi me opet u hitnoj krpili. Neću misliti šta bi ovaj put s mene bilo. Jer sam jednom tako poranivši upravo tamo i završila poderanih hlača, kad je medicinska vidjevši me uzviknula: „O ženo, šta je s tebe bilo?“ Očito da nam ne paše dijeljenje tog dijela dana. Kad god sam tako poranila, nešto me strefilo.

Utorkom nemam prvi čas, malo ljenčarim u krevetu, sretna što sam time povlaštena. Volim ujutro biti na jastuku. Navečer se nešto kao uči, čita, piše, pogleda film. Uobičajeno. A jutarnja svježina za spavanja. Svakako danas samo tuširanje, malo četkom ispravim kosu, navučem nešto što prvo vidim da duže nije nošeno. Pa onda krene moje klackanje, paše – ma ne paše, pa ispočetka. Dragi me s vrata već počne upozoravati da ću ako tako nastavim zakasniti. I ja to isto osjetim pa izlijećem, i sad ja na njega – gdje je i šta radi pa ga moram čekati. On uznemiren i zahuktan, iznosi smeće, nazuva patike, zaključava vrata. Sve to nekako uspijeva istovremeno. I oboje vičemo: kasnimo, kasnimo…

Ne samo utorkom, svakog jutra me od onog slučaja s psima mora ispratiti. Nije samo zbog njih, često je tako radio i dok ih nije bilo. To je vrijeme našeg dnevnog druženja. Psi su samo dodatni razlog, a pomalo i opravdanje. Mi tako, stalno imamo nešto da pričamo, ponekad i samo da ćutimo. Ali kad god se negdje odvajamo pa makar to bilo na par sati, da ja odem do posla i natrag, ili gdje on pozvan, mi se raščavrljamo. Ovdje se potrefilo da oboje volimo jutarnje ćaskanje.

Ne voli to svako. Nekog ujutro ne možeš pokrenuti. Jedna od tih je bila moja posve posebna prijateljica, Italijanka Paula. Za pola sata vožnje, dok smo tako zajedno svakog jutra u Njemačkoj iz našeg grada išle do fakulteta u susjednom, ona gotovo da ne bi progovorila. Došla bi po mene ispred zgrade, nasmiješila mi se, otvorivši vrata izgovorila  „Morgen“ i samo povremeno, da pokaže da te prati, potvrdila „schon, wirklich schon“. Jer za razliku od mene, u tim satima ona nije funkcionisala, a ja uvijek puna priče, sretne ili sjetne.

 A ovdje sa njim, u toj jutarnjoj umivenosti, kad sve bude ponovo rođeno i osvježeno, te sitne minute budu samo za nas, apsolutno naše. I najradije bismo da ne prestaju, da vječno traju. No, ponekad mi ga pomalo bude i žao pa mu kažem da dalje mogu sama, da se vrati, iako oboje znamo da nam je najljepše da smo još koji korak zajedno. Pa nastavimo, mada ga ja ko tobož ponovo podsjetim kako se sad zaista može vratiti, da nema potrebe dalje, da ima posla kući. Koliko ga samo lektura čeka, te otkad ništa svoje ne stiže napisati. A on, eto, još malo, sad će. Taman će na trafici uzeti Oslobođenje. I kao da tada nekako budemo najbliskiji, možda i najnježniji. Ja zavučem ruku u njegovu, treba mi njegova energija, topla i dopadljiva, ona koja me opusti, i hodamo kao da nam je šesnaest. I upravo se tako i osjećamo. Tada tu ulicu volim, mislim da je volimo oboje.

Srijeda – isto što i ponedjeljkom, samo što budem nervoznija jer baš ne znam ni šta obući ni šta obuti. A ta famozna obuća, te cipele. Ubiše me. Moje noge to znaju. Žuljevi,  čukljevi, sve što jadnice može strefiti. Baš kao one sa reklama za bolne i otečene noge. A da ga poslušam pa da obujem nešto ravnije, udobnije? Bih ja, da neću hodati ko patkica. Nigdje elegancije. Ništa ti ne stoji. Nisu, dragi, cipele pravljene samo za noge. One nose i tvoju ličnost. Ispade, bolje trpiti štiklu. Kad žena osjeća da nema stila, kad sve što je na njoj ne priča ono što je ona, džaba joj udobna obuća.

On sluša i sad njemu bude žao mene.

A četvrtak? Grozno! Dežura. Ustaješ u pola pet da bi stigla u sedam. Ponavljaš sve iz prethodnih jutara, samo što to sad radiš nenaspavana. Ne pomaže ni doručak, koji on spremi da bi dobila na vremenu. Ni kafa. U torbu trpaš još jedne papuče da se prezuješ, iako na poslu imaš bar dvoje. Stalno ubjeđuješ sebe, ako se dobro organiziraš bit će pola posla obavljeno, te da je sve ok dok ide bez nepredviđenih zavrzlama. Bodriš sebe da do tri, pola četiri moraš izdržati, i da je dan ipak uspješan ako ponoviš onu famoznu rečenicu „Dežura je protekla bez problema.” Pomalo si i sretan ako tu mrsku obavezu pisanja dosadnih i ponavljajućih izvještaja preuzme kolega. Ali ako ipak ostane na tebi, bit ćeš zadovoljan ako nađeš odgovarajuću zamjenu, za „bez problema“.

No iako i ne uspiješ, ne treba da te brine. Niko to i ne čita. A na koncu, ništa u sebi nema toliko rasterećenja kao to „bez problema“. To je kao da pečat udariš danu.

Sutra ćeš već biti bliže predahu. Od srijede si počela maštati kako ćeš ići ovdje ili ondje, a zapravo znaš da ćete i tog vikenda ostati u kući, jer vas mogu susresti neki novi pasi.

Ja krenula o haljini za nagrade, svečanoj haljini, a dođoh na priču o cukama i radnim danima. I to samo zbog komšinice kojoj sve ide lahko i jednostavno.

Nego, ti ipak znaš da se ne bi mijenjala ni sa jednom od tih dama. Ni jedna od njih ne doživi taj jutarnji tač koji oživi sve lijepo u tebi, ni u jednoj od njihovih domova primjeri za život se ne navode iz literature.

A i on. Em voli, em zna lijepo pričati. Samo pokatkad izgubi pojam o vremenu, i tad ga ne zaustavi. To on tako, ako je raspoložen. Iako nevoljko, ali usudim se prekinuti ga. A on mi zamjeri. Ali znate, ponekad treba izdržati njegov dugi uvod. Tad kažem da ne živimo tristo godina, kako je počeo do sutra neće završiti. Zato se valjda ne naljuti. Ili ga i kad se naljuti brzo prođe.

No ono što meni posebno godi – on zna da sluša, a mene, čini mi se, sluša dušom. I ja u tome uživam.

Već godinama me razgovori s drugim ljudima opterećuju. Jesam li s kim progovorila, kao da im odčepim ventil koji se više ne da kontrolisati. Upravo udarim u onu žicu što ih opusti, pa moja uloga bude, ko kakvog psihologa, da slušam i ćutim, da klimam i potvrđujem. A mene to iscrpi. Nisam naučena da to samo primam i hladno odbacim. Zato katkad osjetim da mi, od te pažnje koju oni kao za lijek trebaju, i mozak zaštopa.

Ja se sad opravdavam što izbjegavam razgovore sa drugima. Uh, baš se opravdavam. 

A, evo moje kone, one kojoj je sve uredu. E, sad se treba pripremiti za „Kako ste?” „Jeste, izašli malo da prošetamo.” „Baš tako, ne može se nikud od cuka.” „Pa dobro je, dobro je, hvala Bogu.” „Pa i nije loše vrijeme.” Itd., itd…

– Komšinice, možete li malo zastati? Gledala sam kad ćete naići. Znamo da vas dvoje u ovo doba šetate. Ovako… Uskoro imamo otvorenje naše nove poslovnice pa sam za tu priliku kupila haljinu. Nego, Harun bio na službenom putu u Turskoj te me htio iznenaditi i tamo mi uzeo drugu, ali je meni mala. Ako Vas to ne vrijeđa, i ako želite, mislim da bi Vama baš bila odgovarajuća. Poklonila bih Vam je. Želite li ući da pogledate? Ili ćete možda da je iznesem da vidite? Divna je. I baš kao da je krojena za Vas. Ma vidjet ćete, prosto je neodoljiva. Mislim da će Vam predivno stajati.

– Oh, zbunili ste me. A sve to lijepo što ste rekli nekako više ide uz Vas. Svakako da ću rado probati. Hvala Vam.

Eto, dobila sam haljinu za ovogodišnju dodjelu nagrade! Divna je! Naprosto mi je sama došla. Kao da je znala da je trebam. Prelijepo mi stoji. I baš je moj stil. Ovakvu ja sebi ne bih mogla priuštiti. Bit ću baš li-je-pa! Treba se pojaviti i pred kamerama. Sad sam spremna. Samo još da razmislim šta pametno reći.

– Hej, mama, muštuluk! Evo emaila u vezi sa nagradom za priču.

– Znala sam! Šta kažu? Prva? Možda i druga.

– Babi je dobio nagradu.

– Aaa! Na čije ime je došao?

– Na njegovo. Kažu da treba pripremiti besjedu. Dobio je prvu nagradu. Dodjela je u subotu. Idem ga da ga obradujem. Vidiš, zaradit ću i ja nešto. Samo, kako ćemo otići, hoćemo li imati za puta?