Ja, Almir Mehonić

Almir Mehonić, novinar, urednik i publicista. Objavio je dvije knjige i bio urednik nekoliko izdanja, knjiga, publikacija, časopisa. Bio je urednik magazina Diwan koji je izlazio u Luksemburgu na bosanskom, njemačkom i francuskom jeziku. Trenutno piše za nekoliko medija u regionu. Rođen je u Prijepolju, živi u Luksemburgu. 

Kako provesti sedam dana bez mobilnog telefona?

Ponekad pokušavam dozvati u sjećanje vrijeme prije mobilnih telefona i interneta. Dovoljno imam godina da znam da smo se tada ipak nalazili, razgovarali i dogovarali i da je to funkcionisalo. Već samo ovo pitanje otkriva koliko smo danas postali taoci tehnologije i koliko nas je udaljila od onog izvornog u čovjeku. Pripadam generaciji koja je živjela i komunicirala bez telefona, pa vjerujem da bih se brzo privikao. Uostalom, nikada nisam volio duge razgovore preko “žice”.

Koju osobu najviše cijenite?

Cijenim ljude koji imaju hrabrost da silnicima kažu istinu u lice. One koji pružaju otpor čak i onda kada on izgleda uzaludan i kad su svijesni da ne mogu pobijediti. To su ljudi bez kalkulacija, rijetki. Iz šireg evropskog konteksta u kojem živim čini mi se da ih na Balkanu još uvijek ima.

Grad u koji želite ponovo otići?

Prijepolje. Izvan rodnog grada živim dugo, ali mu se uvijek vraćam. Rodni grad se ne voli nekim racionalnim razlozima već sjećanjem. Kamen, rijeka i ulice nose uspomene koje nijedan drugi grad ne može zamijeniti.  Jer sve ono uz šta ste odrastali budi asocijacije na neke događaje. Te emocije ne može izazvati niti jedan drugi grad ma koliko ga voljeli. 

Jelo koje biste mogli jesti svakog dana!

Sarajevske ćevape.

Kome najviše vjerujete?

Smrti. Ona se nikad ne šali, nikad ne laže i najviše kaže, bez riječi.

Gdje se najbolje odmorite?

U tišini i samoći.

Najbolji dan u životu?

Još ga čekam.

Posljednja laž na koju ste nasjeli:

Ne mogu se sjetiti. Živimo u vremenima laži. Okruženi smo njome. Ona je prisutna svakodnevno. U društvu, putem medija, u nama samima. Gledao sam davno film gdje glavnog junaka udari grom, on preživi ali nakon toga on ne može više lagati. Počinje da govori samo istinu. Ubrzo ostaje sam, bez prijatelja, posla, braka. Zapravo to me je navelo na razmišljanje koliko je laž svuda oko nas i u nama samima. Kako ne možemo da živimo bez nje i kako bi ostali usamljeni kada bi svima saopštavali istine i šta zaista mislimo. Zapravo, bili bi jako neprijatni kada bi ljudima govorili istine. I niko ne bi želio kontakt s nama. Ljudi vole laž. Možda jer je ovaj svijet zapravo svijet laži, opsjena i varki. 

Koliko ste aktivni na društvenim mrežama?

Sve manje. Koristim ih kao izvor informacija koje nekad ne možemo dobiti putem mainstream medija.

Najljepši poklon koji ste dobili: 

Najljepši poklon bio je vjerovanje u moje riječi.

Omiljena životnja: 

Lasta. Simbol nekog ko zna put. Odlazi, ali se i vraća. Kod životinja me uopće fascinira ta mjera da ne napadaju kada su site, za razliku od ljudi, koji često nasrću upravo onda kada im ništa ne nedostaje.

Omiljeni muzičar ili bend:

Neka bude Jura Stublić i Film.

Omiljeni pisac:

Semezdin Mehmedinović.

Posljednja knjiga koju ste pročitali:

Roman “Strah od imena” mog prijatelja Seada Ramdedovića. Mislim da će taj roman ostaviti jak trag u sandžačkoj književnosti.

Omiljeni filmski lik:

Jusuf (Zaim Muzaferija) u filmu “Ovo malo duše”.

Sportski događaj koji Vam je ostao u sjećanju:

Svjetsko prvenstvo u fudbalu koje je održano 1990. u Italiji. Pamtim ga po italijanskom fudbaleru Salvatore Toto Skilaći i njegovim golovima koje je postizao tako što je ulazio s klupe za rezervne igrače.

Tim za koji navijate:

Odavno ne navijam. 

Omiljena narodna izreka:

 S kim si, takav si.

Koje pitanje najviše mrzite:

Ona koja su postavljena bez želje da se čuje odgovor.

Vaša najveća nada: 

Milost Božja.