TRAGOM EZANA
Pod obroncima planine Završ i Ravnog gaja, u maloj skromnoj kući u selu Čmanjci, 1915. godine rodio se dječak kojem dadoše ime Ćamil. Nije došao na svijet u bogatstvu, ali jeste u kući u kojoj se znalo za red, sabur i vjeru.
Dok su druga djeca, bosonoga, trčala po livadama marljivo čuvajući svoja stada, i on je trčao i pomagao svojim roditeljima. Ali bi se često, zadihan, zaustavio pred džamijom, osluškujući glas imama, kao da u njemu prepoznaje nešto svoje.
Od malih nogu pokazivao je sklonost ka vjeri. Nije to bila samo dječija radoznalost, već tiha čežnja da razumije, da nauči i da služi. Bio je posebno vezan za svog starijeg brata Maša-efendiju, koji mu je bio i uzor i oslonac. Ali sudbina je htjela drugačije, brat je prerano nastradao, ostavljajući za sobom bol koja je presjekla mladog Ćamila, ali ga nije slomila. Kao da je tada, kroz suze, sazrio.
Nastavio je putem koji je brat započeo. Upisao je medresu u Novom Pazaru i uspješno je završio, noseći znanje kao amanet. Po povratku u svoje selo postavljen je za imama u džematu Čmanjci, kojem su pripadala i sela Oraše, Vrapče i Izrok.
Kada se popeo na munaru da prouči prvi ezan, glas mladog imama na trenutak je zadrhtao. Bio je to glas mladića koji je tek zakoračio u veliku odgovornost. Ali kada se ezan razlio niz brda i preko krovova seoskih kuća, kao da je i sam osjetio da je našao svoje mjesto među ljudima kojima će služiti čitav život.
Od tada pa sve do preseljenja na ahiret, džamija je bila njegova druga kuća. Klanjao je džumu i teravije, učio djecu harfove, mirio zavađene i tješio ožalošćene. Često su on i njegova porodica oskudijevali u osnovnim stvarima za život, jer hodža za svoj posao skoro da nije imao nikakvu novčanu nadoknadu. Radio je i druge poslove da bi prehranio porodicu, ali posao imama nije radio zbog hljeba, radio ga je jer mu je bio urezan u srcu.
Bio je i matičar. Knjige rođenih, vjenčanih i umrlih čuvale su se kod njega. Mnogi njegovi učenici kasnije su završili fakultete, postali učeni i poštovani ljudi, ali su svi znali gdje su naučili prve harfove.
Sa suprugom Eminom, rođenom Mustafić, u selu Vrapče, podizao je porodicu: četiri sina i tri kćerke. Trudio se da ih izvede na hairli put, ne bogatstvom, nego odgojem. Učio ih je da je čovjek velik onoliko koliko je spreman služiti drugima.
Godine su prolazile. Selo je nekada bilo puno djece, glasova i života. Petkom se ispred džamije nije imalo gdje stati. Safovi su se ređali, a ezan se razlijegao selom.
A onda je došlo vrijeme odlaska. Tiho, kao što je i živio, preselio je na ahiret. Nije iza sebe ostavio bogatstvo, ali je ostavio trag. I ono najvažnije, nisu se zatvorila džamijska vrata.
Njegovim stopama nastavio je njegov unuk, Džavid-efendija Numanović. U vremenu kada su mnoge kuće u selu ostale prazne, kada je omladine sve manje, petkom se i dalje čuje ezan. Safovi se i dalje ređaju. Možda ih je manje nego nekad, ali su tu.
Jer ono što je Ćamil započeo nije bila dužnost, bila je svjetlost. A svjetlost se ne gasi tako lako. U selu gdje su mnoge kuće utihnule, džamija i dalje diše. I svaki put kada se ezan prelomi iznad Čmanjaka, podsjeća na čovjeka koji je služeći vjeri i ljudima ostavio trag, koji će kroz priče i sjećanja ostati vječno da traje.
05.03.2026.
Autor: Nermin Goruždić
