Kultura

ULICE (I) SUDBINE

Iz neobjavljene pesničke zbirke "Promašaji" profesora Zorana R. Tomića

Ona “gradi” kapital, obožava skup nakit, fensi garderobu, šik cipele i jedinstvene
opojne parfeme. 

Inače, radoholičarski ozračena vrlinom, zrelo i atraktivno mlada,
Ambicijom napredovanja zadojena.
I neotklonjivo upornošću opkoljena. 
A ja u svojoj poodmakloj dobi sve žudnije upijam psihologijom i filozofijom
protkane romane.
Zaneseno sa emocijom eseje, priče, novele i pesme čitam – i pomalo ih (i) pišem.
Natenane.
Naročito “gutam” originalne, veličanstvene katrene.
Da me u visine svojom divotom podižu, kada mi sećanje katkad s dna duše, iz njene
dubine proročki vatru pokrene.
Pa srce počne iznenada bolno za prošlošću da trne i uzdiše. 
Da li onda možda samo zbog Nje o obilju, materijalnom bogatstvu, kao i o ostruci da
nastojim da stihove krojim?
Ne, nisam tome vičan, a i neću, pokušao sam – nikad više!
Jer hoću zakasnelu (s Njom!?) romansu, naklonost, makar simpatiju, ako ne da
do/pro/živim opet, ono da o tome maštam,
Da je dozivam, snevam. 
Da se uspomenama, naročito u suton, mestimice privremeno zagrevam.
Ona želi avanture, raskoš, putovanja, visine i širine.
I, shvatam je, gladna je neprestano aktivnog odmora i sjajne kupovine.
Najboljih restorana, brzih kola, moći, muzike i besne galame. 
Dok su stremljenja moja sve tiša, svedena, skromnija, osetno zatajna,
Spora, tanja. 
I do onog završnog puta ka ništavilu
Kraća, tegobno laka, nevoljna. 
Manja.

I stoga oktobarskom ranom večeri beogradskim ulicama pokislo tumaram, lutam.
Raskopčan, razbarušen, setan. 
Krhk, nepojaman. 
Raslojan, odsutan. 
Sam. 
Gledam: prosjak ubogi, bos na hladnom trotoaru čuči.
Ispred njega prazna kartonska kutija kao da neutešno zveči.
Sto metara niže neki vozač, psujući ružno, “jugića” motor propali dugo ne uspeva da
upali.
Nervoza ga i umor, možda i nesanica muči. 
Istovremeno tamo na Zelenom vencu moja najstarija ćerka zamenske časove
književnosti vredno i istrajno na početku karijere
Za džeparac i novo iskustvo usavršavanja drži.
Dok sin mi u mirnom jednom kafiću u Njegoševoj esej na poljskom sa strašću, eno ga,
u lap-top zadubljen “kucka”.
I u finese tog takozvanog malog, zvučnog jezika polako ulazi.
Paralelno, pravo, filozofija i opšta lingvistika ga obuzima
Do srži.
Druga ćerka, ponosna pametnica, gimnazijalka, petice u “Trećoj” s predanošću
niže. 
I prećutne lekcije ostalima iz posvećenosti obrazovanju i vaspitanju deli,
Dan školski primer(e)no iskoristi vasceli. 
A najmlađa, osetljiva mezimica naša u osnovnoj je, u “Drinki Pavlović”, razred
šesti. 
Komplikovane matematičke zadatke kao od šale, pored ostalog, rešava. 
Engleski (pa i nemački!) već i ona tečno govori. 
A i da se zabavi vragolasto ume,
Od energije cvetne sva radosna gori. 
Znatne đačke obaveze brzo savršeno završi. 
Sposobna i okretna, svuda na vreme stiže.
(Pa velim, šta ćeš sad nesrećniče da tražiš pride, otkuda te tvoje pozne traume?)

Tako se i dalje tupo zamišljen ka Slaviji kotrljam, pognut i sporo,
Biće da danas nešto teško hodam. 
Poprilično oronuo, uobraženo promašen. 
Zaostao i loman. 
I od sebe pomalo napušten. 
Te kao da ne znam zašto, osećam se izgubljen, truo, mračan. 
Nekako prazan. 
I grešan.
Mamuran. 
Prolazi kraj mene tramvaj, zelen je, poluprazan, po ivici oljušten, stari. 
(No, ko uopšte za boje i godine bilo čega, napolju, pod veštačkom svetlošću mari?)
Roletene se spuštaju s treskom, kiosci se zatvaraju, odnekud prigušena muzika se
čuje. 
Noćni vetar palo lišće lagano sa zemlje podiže.
Neki par zastajkuje, nemo ne osvrćući, ljubeći se slepo. 
Ka Svetosavskom hramu postepeno, zagrljeno sopostvenom starzom odmiče. 
A moje se ideje i reči u ovo olujno vreme lične teskobe i svetske nepravde,
U odsustvu blaženstva jutra, u kovitlacu zapliću, roje. 
Ima nade ipak, tešim se.
Makar za decu našu i nepoznate mnoge, recimo za one pomenute, milinom obuzete
tamo. 
Za njih mlade, oboje. 
I podižem obrve, mrki pogled okrećem k nebu. 
Bez zvezda je, preteće crno, lišeno ptica. 
Iz Makenzijeve skrećem u Kursulinu, pa mi uskoro u oči “bukne” usnula Kalenića
pijaca. 
Tu sam za koji minut, sa olakšanjem staza me vodi već blizu stana. 
Gde me za redovnu noćnu šetnju nestrpljivo čeka. 
Za nas vernošću vezan Riki, naša predobra, očiju zagasitih, kristalnih,
Aprikot pudla, kuca, celom komšiluku po ljupkosti znana. 
I najzad moji sledstveni sati dobijaju smisao i značaj. 
Pa se i ova pesma u njihovom toku kakva-takva rodi. 
U mojoj preostaloj, zadatoj i ograničenoj,
Već dobrano zamućenoj, napukloj, nepovratnoj

Tobožnjoj životnoj slobodi. 
S druge strane, večita neizvesna borba za uzvišenost i prijatnost odvija se, teče.
Upinjem(o) se da negujem(o) ljubav, kulturu, blagost
Pod okriljem čarobne umetnosti, plemenitosti i sveže vizure,
Uz mirisno polje, šarenilo šume i silinu bistre vode.
Vrlih prijatelja i drugara, naših neustrašivih montanjara
Dok mučno trajemo ovako mali i trošni,
Nasušno čeznemo, nikada nam dosta nije suptilne božanstvene razonode!

Zoran R. Tomić

(iz neobjavljene pesničke zbirke “Promašaji”)

Slični članci

Back to top button